Kao da bi Poljud i mogao razočarati kada su ovakve utakmice u pitanju. Finale Kupa, jedinstven dvoboj majstora s mora. Trideset tisuća grla pjevalo je, počelo je "drukati" i puno prije nego što će zagrebački arbitar Fran Jović po prvi puta puhnuti u svoju zviždaljku. Nije trebalo dugo, a atmosfera je po dolasku nešto većeg broja navijača Hajduka, formalno gosta, ali zapravo domaćina utakmice, već bila blizu vrhunca.
No, jako je bilo zanimljivo čuti i vidjeti reakciju većeg postotka ljudi na stadionu u trenutku kada je, na nekih 45 minuta od početka utakmice Poljudom zagrmjela Armadina pjesma "Način života". Formalnom domaćinu, Rijeci, službeni je razglas podario tu, ali i pjesmu "Volimo Rijeku", u izvođenju Opatijskih suvenira. Takav gromoglasan zvižduk treba doživjeti...
Dometnimo ovome da je oko tri tisuće pripadnika Armade i navijača Rijeke pružilo zaista glasnu, čujnu podršku svojim pulenima, a to pored Poljuda punog navijača Hajduka nije tako lako postići.
Jednom kada je utakmica krenula, Hajdukov je dio tribina jasno poručio Dambrauskasovim prvotimcima: "Hoćemo pobjedu!" Nije bilo dileme, natjerale su te riječi Splićane na terenu na rani pritisak, baš onakav kakvim su i u prethodnim dvobojima na Poljudu kroz posljednje vrijeme nastojati slomiti Rijeku, ali i ne samo Rijeku. Cjelokupnom dojmu na tribinama pripomogao i je i veliki Torcidin transparent na kojem je pisalo: "Stazama Hajduka", uz sliku klupske ikone Jurice Jerkovića.
Dijelovi transparenta u petoj su minuti ubačeni na atletsku stazu, a podrška je tada sa sjevera postala još glasnija...
Naglasili bismo i u ovome izlaganju to da uoči utakmice i do 87. minute zaista nije bilo niti jednog incidenta koji bi mogao baciti neku ružnu sjenu na sjajan dan, koji se sa splitskih ulica (ili iz Sjeverne luke, odnosno Dugopolja, za navijače Rijeke) samo pretočio na Poljud. I onda, 87. minuta, tri baklje upućene s Rijekine navijačke tribine lete prema centralnoj, gdje je i svečana loža. Zašto? Pobogu, zašto... Netko je zaista mogao nastradati...
Zanimljivo je bilo pratiti i reakcije kod prvog pogotka na dvoboju. Stadion je najprije utihnuo, pa zvukom opće konsternacije ipak prihvatio da je Hajduk u zaostatku. No, gledanjem VAR-a opet se javila nada da gola Drmića možda ipak biti neće. A konačno pokazivanje na centar samo je Rijekin jugozapad pretvorilo u klupko radosti.
A što tek reći za erupciju nakon Ferrova gola za poravnanje? Poljud se doslovno pretvorio u - lunapark!
Tribine su se tresle, valjda isto kada je to na utakmici Jugoslavije i Bugarske prije 40 godina opisivao legendarni Mladen Delić... Čak ni drugi gol Hajduka, onaj Melnjaka za preokret nije prouzročio toliku "treskavicu" kao onaj Ferrov.
Drugo poluvrijeme, samo pjesma, samo slavlje, ekspanzija svega onoga što se moglo vidjeti kroz djelove utakmice kada su padali golovi u riječku mrežu.
Opet, zašto je Armada u 87. minuti morala bacati baklje prema svečanoj loži na Poljudu. Stravično je bilo to gledati s vrha Hajdukovog zapada, ovoga je puta zaista netko mogao stradati. Bila je prekidana i utakmica, bilo je na trenutak i dovedeno u pitanje hoće li se sve u redu završiti. Ali, završilo je... Sretno za Hajduk, Torcidu, polovicu Hrvatske, kako hoćete...