Zanimljiva i lijepa su dva mjeseca iza Željka Sopića, 49-godišnjeg kormilara Rijeke, vodeće momčadi 33. izdanja HNL-a.

Početak je budio sumnje, cinici su Sopiću predviđali brz rastanak nakon neočekivanog dolaska uslijed neočekivanog odlaska Sergeja Jakirovića u Maksimir. U debiju je poražen od svog prijatelja i riječkog prethodnika u Maksimiru s 1:2, što je za Rijeku bio znanstveno-fantastično dobar rezultat s obzirom na prikazanu igru u glavnom gradu. Uslijedio je uzvrat s Lilleom u Konferencijskoj ligi, herojska, ali u konačnici i nedovoljna 1:0 pobjeda u 90 rujevičkih minuta, koja je nakon produžetka pretvorena u 1:1 remi s kojim se francuski predstavnik provukao u skupine KL. Ispuhali su se Riječani, pa se nekoliko dana kasnije s Varaždinom na istom mjestu golom Jorgea Obregona u 85. minuti jedva spasili od poraza. Početak rujna, ništa od sanjane europske skupine, a Hajduk je nakon šest kola na vrhu imao pet bodova viška.

"Nije nam ovaj trebao...", komentirao se Sopićev start s dva remija i jednim porazom među riječkim navijačima.

Turoban uvod u Sopićevu riječku priču uveo nas je u posve neočekivan zaplet. Pedesetak dana kasnije, uoči njegovog jubilarnog desetog dvoboja na klupi Rijeke u nedjelju protiv Gorice, zagrebačkog trenera slavi se kao prvog koji je održao Rijeku na prvom mjestu ljestvice HNL-a u dva uzastopna kola nakon više od šest godina i šampionskog pohoda Matjaža Keka na titulu prvaka Hrvatske u sezoni 2016./17. Znala je Rijeka i nakon toga nakratko preuzeti vrh, ali sve do jeseni 2023. i Željka Sopića, nijedan trener taj vrh nije obranio u dvije uzastopne ligaške dionice. Rijeka je prvo mjesto preuzela u 11., zadržala ga i u 12., a moguće je da će njeno biti i nakon 13. kola.

Željko Sopić

GORAN SEBELIC Cropix

Nije Sopićev start, da bude jasno, ništa posebno u odnosu na njegove prethodnike na riječkoj klupi. Od dolaska Matjaža Keka, koji je debitirao pobjedom protiv zaprešićkog Intera početkom ožujka 2013., računajući i slovenskog stručnjaka ukupno je šest trenera u deset i pol godina odradilo barem deset utakmica s Rijekom (do te brojke nisu uspjeli doći tek Dragan Tadić i Fausto Budicin na startu prošle sezone).

Od te šestorice sporiji start od Sopića imali su tek Serse Cosmi, koji se pokazao kao potpuni promašaj, te Matjaž Kek, trener čiji je angažman prije jednog desetljeća možda i najbolji potez koji je neki čelnik Rijeke povukao u dugoj povijesti kluba. Dok je Cosmiju opravdano presuđeno po brzom postupku, Keka se čekalo i dočekalo.

Dvojica su, pak, za Sopića nedostižni. Igor Bišćan je u prvih deset dvoboja u jesen 2018. (kraj serije 30. siječnja 2019.), a nakon što je naslijedio Keka, ostvario osam pobjeda i tek dva remija, bez ijednog poraza. Iza njega je Goran Tomić sa sedam pobjeda, jednim remijem i dva poraza, ostvarenih od starta ožujka 2021. Sopić sudbinu obračuna s preostalom dvojicom kolega drži u svojim rukama. Pobijedi li u nedjelju Goricu, preskočit će Sergeja Jakirovića i Simona Rožmana, a ne uspije li u tome, obojica će u poretku ostati ispred njega.

Jasno je da je Sopiću ta utrka s prethodnicima važna kao i trenutačno jako vruća borba za europska mjesta sljedeće sezone u finskom prvenstvu, no indirektno mu je ipak iznimno bitna. Padne li u nedjelju Gorica na Rujevici, kao što je posljednji put pala pod njegovim vodstvom 12. veljače ove godine protiv Jakirovićeve Rijeke, na hrvatskom nogometnom prijestolju i dalje će sjediti kralj s Kvarnera.

Doduše, za takav rasplet Sopiću i njegovim momcima bit će dovoljan i bod s Goricom, možda i nijedan ako Hajduk u petak ne trijumfira u Koprivnici, ali svjesni su dobro svi u klubu važnosti sljedećeg dvoboja. Uspjeh protiv Gorice dodatno bi dignuo samopouzdanje Riječanima uoči dva posljednja okršaja prije nove reprezentativne stanke s Lokomotivom (u gostima) i Dinamom (kod kuće), no bez te pobjede Rijeka bi u Kranjčevićevu protiv Lokosa krenula s mišlju "moramo se izvaditi za Goricu", a vađenje u nogometu najčešće nije dobra solucija.