Utakmica u Puli, u kojoj je Rijeka ostala neporažena i time zadržala status vodeće momčadi prvenstva, možda je i najbolje odigrana gostujuća utakmica u aktualnoj HNL sezoni, a na koncu su domaćini mogli uzeti i sva tri boda protiv dvije različite Rijeke i nitko im ne bi mogao reći da bi to bilo - nezasluženo (milimetarski neprecizan udarac Čuića u sudačkoj nadoknadi naknadno je označen kao zaleđe).

Ona prva, vodeća momčad prvenstva, suvereno je kontrolirala prvi dio, povela preko Nike Jankovića, trenutno vodećeg strijelca momčadi, a do konca prvog poluvremena riječki su dečki propustili još barem dvije-tri vrlo izgledne situacije, kojima bi utakmica vjerojatno otišla u drugom smjeru. Što slabija realizacija, što maestralne obrane Majkića, Istru su u konačnici ostavile u utakmici u čiji su nastavak ušli znatno bolje i izjednačujućim su pogotkom kapitalizirali svoju transformaciju.

Što se točno dogodilo s Rijekom, zašto je momčad koja je prvi dio imala rezultat, igru i situaciju pod potpunom kontrolom toliko osjetno pala u nastavku, pitanje je za trenera Sopića i njegov stručni team. Nije u pitanju bio, baš kako je i sam trener Rijeke kazao netom nakon susreta, nedostatak zalaganja, nije imao što prigovoriti svojim dečkima, konstatirao je da je njegova momčad htjela pobjedu, ali do nje nije došla.

Željko Sopić

GORAN SEBELIC Cropix

Jednu ozbiljnu situaciju (udarac Ivanovića i odbijena lopta do Yansanea i njegov udarac) u nastavku susreta ponovo je riješio Majkić. Jednostavno, Rijeka je premalo toga napravila na planu igre i prilika u nastavku da bi se mogla nadati ičemu drugom osim neriješenog ishoda. Konačno, možda je i (pre)ofenzivna taktika u kojoj su domaćini duplirali bokove (Pjacu i Pašalića) i time ih praktički onemogućili u razvoju njihove igre omogućila Istri brzu tranziciju po izgubljenoj lopti Rijeke, a iz jedne takve prilike, uz neforsiranu pogrešku Bruna Gode, domaćin je i stigao do izjednačenja.

Propuštena šansa

Kako god bilo, Rijeka ove sezone, unatoč tome što je i dalje vodeća momčad prvenstva, igra znatno bolje na svom terenu nego na strani. Razloga za to je vjerojatno puno, no neke bi trener Sopić trebao svoditi na minimum širom hrvatskih nogometnih travnjaka, izuzev Rujevice, želi li i dalje pričati o Rijeci kao lideru prvenstva.

Svatko tko je jednom igrao na riječkom stadionu zna koliko je teren dobar, brz, što svakako omogućuje bržu, kombinatorniju igru koju Riječani tako dobro prezentiraju kući, dok je ona u gostujućim susretima ove sporadična i rijetko viđena, posebice ne u kontinuitetu. Jedan dio slabijih igara sigurno ide “na dušu” izrazito lošim nogometnim terenima u kakve spada i onaj na Aldo Drosini, no kako je i sam Sopić kazao to nije, odnosno, ne smije biti prepreka za momčad koja pretendira na sam vrh lige, a trenutno se i nalazi na njemu.

Imala je Rijeka lijepu šansu, u kolu koje se događa prilično rijetko (da Hajduk i Dinamo izgube), s tri boda podebljati svoju prednost na vrhu, no na kraju su to uspjeli sa (svega) jednim bodom, u konačnici dovoljnim da Rijeka ugosti Goricu kao vodeća momčad prvenstva - drugo kolo zaredom. Ne treba Rijeka žaliti ni za čime, treba jednostavno početi mijenjati mentalitet, a možda i način igre na gostujućim terenima, koji su većinom dijametralno suprotne kvalitete od onog domaćeg, riječkog.