Rijeka i nakon 94. jadranskog derbija, sukladno očekivanjima i sukladno svemu onom (ne)viđenom na terenu, zasluženo zauzima posljednje mjesto prvoligaške ljestvice. Čak niti dugogodišnji kroničari i pratitelji splitske momčadi ne pamte da je Hajduk ikada bio toliko dominantan na svome terenu protiv Rijeke unatoč tome što je odigrao gotovo pa ispodprosječnu utakmicu.

Jedna lucidnost mladog Biuka i oklijevanje neiskusne riječke obrane pored iskusnog Nikole Kalinića bili su sasvim dovoljni da Hajduk, pod vodstvom novog trenera Mislava Karoglana, stigne do nova tri boda vrijedna barem nade da se može zadržati kakav-takav rezultatski priključak s Dinamom.

Koliko su i sami igrači Rijeke vjerovali u malo sportsko čudo na Poljudu, najbolje je oslikao objektiv jednog od fotografa, koji je uoči početka dvoboja snimio Obregona i Bušnju kako na poljudskim stolicama ležerno, neopterećeno sjede i – slušaju glazbu?! Da se razumijemo, mogla su to biti bilo koja druga dva igrača, učinak bi bio isti, ova momčad kao da i dalje nije svjesna ozbiljnosti situacije jer to svojim ponašanjem na terenu ničime ne pokazuje, a koja jasno sugerira da Rijeku ove sezone, umjesto službenih klupskih ciljeva o Europi i što daljem pohodu u Kupu, čeka gola borba za prvoligaški ostanak.

Klub-slučaj

Još u srpnju sanjala je tada Rijeka na riječki pogon, nakon uvodne pobjede protiv Šibenika u 1. kolu, moguću Europu ili barem prolazak švedskog Djurgardensa. Tadašnji šef struke Dragan Tadić odgodio je, sukladno propozicijama, odlazak svoje momčadi u Split, smatrajući da će joj bolje doći sedam dana priprema u miru za uzvrat u Stockholmu. Da je znao da će Rijeka ovako neslavno započeti sezonu i ostati na toj, zasad jedinoj pobjedi, sigurno bi postupio drugačije. Nešto više od dva mjeseca kasnije Rijeka je postala “klub-slučaj” s već trećim čelnim čovjekom struke na klupi od početka sezone i s igračima (onima koji nisu ozlijeđeni) ne poljuljanog, nego potpuno ugašenog samopouzdanja.

Nakon prve četvrtine odigranog prvenstva i četvrtog poraza zaredom Rijeka je po svim relevantnim statističkim parametrima uvjerljivo najlošija momčad lige (bodovi, primljeni golovi, postignuti golovi), a eventualnim neuspjehom protiv Šibenika na Rujevici predstojećeg vikenda prijeti joj nogometni fijasko kataklizmičkih razmjera... Jasno je da ova momčad nije pokazala ama baš ništa kada je njihova kvaliteta u pitanju. Jasno je da je, kroz povijest HNL-a gledano, bilo prisutno i znatno manje kvalitete u redovima momčadi s Kvarnera, baš kao što je kristalno jasno da se ne pamti ovakav trenutak u recentnijoj povijesti prvoligaša, koji je proteklih deset godina u kontinuitetu oduševljavao ne samo hrvatske, nego i europske nogometne zaljubljenike.

Rijeka više nema što izgubiti, nije samo dotaknula dno, nego se već više od pola dosad odigranog prvenstva i nalazi na samom dnu, u blatu vlastitih pogrešaka i krivih procjena koje su isplivali na površinu već u samom startu prvenstva. To se onda pripisivalo sportskoj nesreći, neuigranosti nove momčadi s brojnim novim licima, brojnim nesrećama, odnosno, ozljedama koje su zadesile tada Tadićeve pulene... Stvarnost je nešto drugačija, osim što ova momčad ne polučuje nikakve rezultate na terenu, upitno je i što su tijekom ljetnih priprema radili kada danas nitko iz aktualne momčadi nema snage za odigrati kvalitetnih 90 minuta.

Ispod prosjeka

Može se to pripisati i potpunom nedostatku samopouzdanja, gdje igrači onda na terenu niti izbliza ne pružaju, ne maksimum, nego prosjek svojih mogućnosti, no ova momčad sigurno ima i puno većih problema od manjka samopouzdanja. Kako drugačije objasniti činjenicu da, primjerice, Lindon Selahi, koji je prošle sezone imao “pluća” za odigrati gotovo dvije utakmice s protivnikom prosječne kvalitete, danas nema niti sat vremena igre u nogama u oba smjera...

Jedina dobra stvar koja se može izvući nakon jadranskog derbija jeste taj voljni moment momčadi, koja je na terenu barem pokazala naznake toga da jednom uistinu može postati momčad, a ne skupina samovoljnih i nezadovoljnih igrača, koji zbog raznoraznih razloga niti izbliza ne pružaju ono što bi profesionalci s pristojnim ugovorima trebali pružati. Bilo kakav pozitivan ishod protiv Šibenika treneru Cosmiju donio bi određeni mir da u reprezentativnoj pauzi od temelja krene mijenjati ovu momčad. Znaju li igrači uopće značenje poznate krilatice “Krepat ma ne molat”, koja im je, između ostaloga ispisana i na dresu, saznat ćemo vrlo skoro.