Ovo je bila - šampionska Rijeka. Rijeka koja buja, raste iz dana u dan, iz kola u kolo i igra onako kako mora igrati. Ne zbog drugih, Europe, trofeja i priznanja nego zbog sebe same i njenih navijača. Osobno, žao mi je samo jedne stvari glede utakmice s Hajdukom. Žao mi je da se nije igralo na Kantridi.
Da su mitske stijene vidjele kako Jakirovićevi dečki grizu teren od, doslovce prve sekunde, kada su u želji da stisnu Splićane krenuli s centra brže no što im je to dopustila zviždaljka suca Pajača, kulisa bi bila gotovo pa savršena. Ovako, piše se još jedna, znakovita pobjeda nad Hajdukom kao, dopustit ću si to, možda i novi preokret u odnosima RI - ST rivala kad su njihove međusobne utakmice u pitanju.
Kao što se, recimo, 2020. godine moglo pretpostavljati da će dugotrajna riječka dominacija (nakratko) zastati, sada je opet jasno. Rijeka na svom terenu neće biti milostiva prema Hajduku, barem u nekoliko sljedećih utakmica. Prognoza jest hrabra, ali tako to izgleda nakon partije koju smo vidjeli u ovosezonskom 29. kolu. Uz malu ogradu - teško je reći što bi bilo da su u sastavu Hajduka bili Livaja i Krovinović, uz pomoć primjerice Kalika i Mikanovića, ali...
Igra Rijeke me neodoljivo podsjeća na onu iz najboljeg Kekovog, a i dijela Bišćanovog, odnosno Rožmanovog razdoblja. Čim imaš 10 od 11 igrača koje ti "ljudi s ceste" mogu izdiktirati kada ih pitaš za početni sastav, to je već uhodana priča. A kada imaš trenera koji zna što i kako treba raditi s tim istim pojedincima, rezultat jednostavno ne može izostati. Nogomet je, makar mnogi od njega radili ne znam kakve znanosti, na koncu samo životna djelatnost u kojoj stvari na ljudskom planu funkcioniraju kao u bilo kojem drugom radnom kolektivu. Sociolozi i teoretičari rada, odnosno upravljanja to su već davno ustanovili.
Vodstvo Sergeja Jakirovića, čovjeka kojega bi, da je došao s prošlim ljetom, u svibnju možda preko Korza nosili na rukama, iznjedrilo je pojedince. Možda i jest nepravedno prema ostalima spominjati najprije ime i prezime Matije Frigana, ali dečko je, ako već ne ranije, onda protiv Hajduka pokazao o kakvoj se živoj napasti u kaznenom prostoru suparnika radi. Da ga nikada prije i poslije niste gledali, nego u samo dvije ovogodišnje utakmice protiv Splićana, mogli biste reći da je zvijer. Što je napravio na Poljudu, kad je Liberov ubačaj s igračem na sebi pospremio u mrežu, to je napravio i sada. Da je samo malo ranije uputio loptu prema Lučićevom golu nakon Vuškovićevog poklona, danas biste na ovom portalu, na udarnoj poziciji naslovne strane čitali samo o njemu.
Uz početak i kraj sastava kao iz pjesmice, Labrović i Frigan u svome jatu imaju igrače koji su ovu Rijeku u stanju vući daleko. Dilaver i Mitrović uz Galešića djeluju europski jako, Selahi i Hodža mogu u istu rečenicu s primjerice, Ademijem i Mišićem... Mogli bismo tako sipati epitete i konstruirati rečenične nizove do u nedogled. Šteta je da će se u ljeto, kao što je to bilo i prošle godine (Drmić, Pavičić, Murić...) i godinama unazad, sve morati zidati od nekog novog početka.
Imam li prijedlog? Imam. Progutati pet milijuna eura gubitka prikazanih u financijskom izvješću koje je izašlo prošli tjedan. zadržati Frigana još barem pola iduće sezone pa ga onda prodati ga za 10+ milijuna eura. Dečko će tada vrijediti barem toliko, a u riječkom dresu bez problema može dosegnuti visine kakve je svojedobno dohvatio Andrej Kramarić, koji je u Rijeci bio 18 mjeseci. S Friganom u kadru moguće je dohvatiti Europu i konkurirati za trofeje, a bez njega će sve to biti znatno teže.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....