Još uvijek svi konkurenti imaju šansu za nešto osvojiti, prvenstvo ili Kup, a praktično na svim adresama osluškuju se sirene promjena. Drugim riječima prevladavaju nezadovoljstva. Zašto je sve uvjerljivija teza kako će tek Valdas Dambrauskas nastaviti aktualnu misiju, odnosno da on ima najviše šansi da ostane na klupi istog kluba?
Dinamo je promijenio tri trenera i to je dovoljan znak nezadovoljstava u klubu. Ante Čačić je prihvatio poziv da u finišu dotegli Modri brod na šampionski gat. Unutar par tjedana nema trenera koji ima čarobni štapić pa će jednu momčad koja igra promjenjivo cijelu sezonu odjednom razigrati do automatizma. Plusovi situacije govore u prilog tezi da će Čačić ispuniti cilj, ali je objektivno vjerovati da neće nastaviti misiju u Maksimiru. Previše je u eteru imena i špekulacija, što sugerira da su u tijeku akcije za dovođenje novog šefa struke.
U Osijeku se očito događa raskol trenera i vodstva kluba, a što se primjećuje ne samo po posljednjim izjavama s obje strane i to u trenutku kad su još bili vrlo blizu Dinamu. Kad momčad koja je imala najčvršću obranu (0,6 gola po utakmici 30 kola) tako snažno popusti u nečemu gdje je bila vrhunska i u posljednje tri utakmice primi prosječno dva gola (s dvije najslabije momčadi lige i Rijekom) to je jasan znak da je nešto drastično puklo. To što se taj lom događa još u jeku borbe za vrh ukazuje da suradnja ide svome kraju. Bilo bi nelogično nakon toliko javnih prepucavanja ići naprijed kao da se ništa nije dogodilo, no sukladno nelogičnostima HNL-a ne treba ni to odbaciti kao opciju...
Najsigurnije naoko djeluje Tomićeva situacija u Rijeci, tim prije što mu je klub nedavno produžio ugovor. Tako je javnosti prezentirano, iako je točnija teza da je Rijeka samo aktivirala svoju stavku ugovora za još jednu sezonu zajedničke suradnje. No, nama se uvjerljivijim čini da će zapravo Goran Tomić sigurno krajem svibnja zaključiti svoju eru na Rujevici. Simptom toga je ne baš umjesno javno pozivanje Tomića od strane sportskog direktora Roberta Palikuće nakon poraza od Dinama. No, realno je i da Tomić, pogotovo ako osvoji Kup, razmišlja da više od toga što je učinio na Rujevici teško može ostvariti. Po učinku (1,97 bodova) je odmah iza trofejno nedohvatljivog Keka (2,04) te Bišćana (2,07). No, Rijeka više nije isti klub po moći kao u vrijeme slovenskog trenera...
ANTE ČAČIĆ (68)
U Maksimiru sazrela odluka da se otvori nova stranica
Zbilja je groteskna činjenica da Dinamo nije predstavio javnosti trenera koji je na klupi zamijenio Željka Kopića. Kao što je znakovito da Ante Čačić ne održava ni presice prije i poslije utakmica. Taj pristup kao da sugerira privremenost rješenja na klupi Modrih. Čačić je u svojoj karijeri osvojio duplu krunu s Dinamom 2012. godine, u sezoni u kojoj je imenovan tijekom prvenstva. Vrlo je vjerojatno da će Čačić riznici trofeja pridodati još jedan naslov prvaka i time zaokružiti svoj višedesetljetni trenerski opus. U Dinamu je, barem se tako može čuti iza kulisa, sazrela odluka da se otvori nova stranica u stručnom i igračkom kontekstu, odnosno novi projekt. To nam se čini vrlo logičnim izborom, jer Dinamo je klub koji ima drugačije (više) prioritete u odnosu na druge HNL-ovce.
Modri streme Ligi prvaka ili utješno Euroligi, svi drugi su osuđeni na borbu za konferencijske grupe. Ovaj je Dinamo ostatak onog koji je proteklih sezona ostvario euro iskorak (proljeće, LP i EL), potrebna je nova stručna priča i igračka limfa.
Ante Čačić naravno nije mogao u deset dana promijeniti definiranu tehničku izvedbu momčadi, koja se ove sezone prilično mučila unutar HNL-a. Možda je bolje reći s obzirom na epiloge da je bila bitno manje uvjerljiva nego prošlih sezona. Trener koji uleti u posljednjih pet kola ključnu ulogu ima u revitalizaciji atmosfere, osvježenju izbora i ponekog zapuštenog samopouzdanja u momčadi.
Ukoliko će protiv Osijeka u nedjelju u Maksimiru Čačić sa svojim igračima izvojevati pobjedu, praktično će zakapariti titulu. Ako još Hajduk istog dana izgubi na Rujevici, Čačićeva misija mogla bi se u posljednja dva kola obogatiti pružanjem više prilike igračima koji su manje igrali, a mogu iskazati svoj potencijal u kontekstu navedene nove (ljetne) priče.
Doduše, moglo bi se u nekom žustrom, a malo vjerojatnom obratu dogoditi da Dinamo ne ostvari naslov prvaka, već 23. u Prvoj hrvatskoj nogometnoj ligi. U tom slučaju bi se samo potvrdilo u težem cehu da je Dinamo potreban stručni i igrački projektni reset. Svakako bi za takav epilog najmanje odgovornosti imao Čačić, koji je uletio u posao nakon dva smijenjena trenera i s kadrom odnosno stanjem njegove forme na koju nije imao utjecaja.
VALDAS DAMBRAUSKAS (45)
Ostane li na klupi, Hajduk bi mogao biti još učinkovitiji
Zanimljivo je to u HNL-u. Kada je ovaj Litavac bio trener Gorice uglavnom se hvalilo tehnički dotjeran nogomet koje igra njegova momčad. Goricu je ostavio na 3. mjestu, sa 1,87 prosjekom osvojenih bodova, što je najviši učinak od svih trenera. Otišao je u Bugarsku, gdje će osvojiti naslov prvaka i Superkup, uz brojna uvjerenja da će se vratiti u HNL i biti, među inima, odlično rješenje za Hajduk. To se i dogodilo jesenas. Danas se osjeća u zraku “da ni on nije taj”. Gdje završava logika učinka i počinje diktat dojmova? Tamo gdje činjenice gube snagu argumenta. Možemo raspravljati o estetici igre jedne momčadi i umješnosti trenera da je učini uvjerljivijom. No, u pet mjeseci Hajduk s ovim trenerom ima učinak lidera (75 % osvojenih bodova u 20 kola), dok je Dambrauskasov prosjek bodova visokih 2,25 u prvenstvu, a s kup utakmicama 2,32. To su činjenice koje bi trebale biti dovoljne barem za jednu dužu tranšu kredita povjerenja za iduću sezonu i nastavak gradnje momčadi, igre i puta za vrh HNL-a.
Kao što smo naveli i za druge trenere, jer je to logika struke, niti jedan od njih ne može napraviti čuda u par mjeseci, pogotovo ne na planu igre. I još je to teži zadatak kada u hodu preuzmete momčad, koja se nadopunjava dok istovremeno lovi konkurenciju za vrh tablice. Pritisak je to koji troši energiju svima, a u slučaju Hajduka, predugog trofejnog pusta, još i više. Otkako je Litavac na klupi Splićana doživljen je jedan, doduše težak poraz u kontekstu borbe za vrh, s Rijekom na Poljudu.
To je također određeni znak, kao i činjenica da je Hajduk u tri ovogodišnje utakmice s Dinamom upisao dvije pobjede i remi, bez primljenog pogotka. Moguće je da će Dambrauskas uprskati stvar glede povjerenja s Rijekom u finalu Kupa na Poljudu, moguće da će izgubiti od Dinama u posljednjem kolu u Zagrebu, no to su “sprinterske utakmice”, a ne pokazatelj spremnosti za maraton, kakva je Liga 10. Logika ukazuje da bi Hajduk s ovim ritmom, u novoj sezoni, mogao biti još učinkovitiji ako zadrži isti trenerski kurs, gro kadra s doselekcijom i iskoristi kvalitetno dodatno vrijeme za razvoj kompaktnije igre i homogenije cjeline.
NENAD BJELICA (50)
Vjerojatno je bolji razvod od braka koji je grčevit
Međusobno javno prozivanje, više trenera prema Upravi nego obratno, ukazao je na duboku dimenziju sukobljavanja unutar kluba. Uvjerljiv je dojam da to traje duže vremena u odnosu na aktualni odjek, jer se na padu forme i koncentracije momčadi mogu prepoznati posljedice tih trvenja. One ne nastaju preko noći. Nenad Bjelica je djelovao od 5. rujna 2020.godine kao one man show u Osijeku. Tolika količina posla, odgovornosti u selektivnom, stručnom, natjecateljskom i inom djelovanju troši sve zalihe energije. Unutar hrvatskih stvarnosti ta priča o menadžeru kluba po uzoru na engleske old school kadrove je deplasirana. HNL uvjeti nisu ni približno usporedivi s engleskim, gdje se, usput rečeno, takav profil upravljača struke gotovo više ne rabi. Slučaj Osijek to najbolje pokazuje, jer je očito cijelo breme struke i igračkog kadra prepušteno na njegovim leđima. Vjerojatno je Bjelica kasno shvatio da to nije dobro, ni logično. Kao što nije stvar Uprave da samo stvori novac, nego i da brine da klub ima uvjete, poticajnu atmosferu okruženja i primjeren status u Ligi. Borbe na tom polju, ako ih treba biti, mora voditi Uprava, a ne trener. Štoviše, Uprava bi trebala trenera usmjeravati da se bavi strukom a ne “korporativnim borbama”.
Bjelica, nesumnjivo vrlo dobar stručnjak, podigao je Osijek iz statusa statista velike četvorke u povijesno najviše domete borbe za naslov prvaka. Što se stručno, uz pojačavanje kadra, može prije učiniti nego što se klub može posložiti na šampionskim razinama. Pogotovo dok gradi (prilično dugo) novi stadion i kamp. Unatoč svim objektivnim limitima, koji iziskuje vrijeme i postojani rad da se nadvladaju i učini iskorak, Bjelica i Osijek nametnuli su si žestok pritisak da “moraju” i razvili uvjerenje da “mogu”. No, objektivna je stvarnost da se nije došlo u dvije sezone ni do (finala) Kupa. Realna je opcija, ako ne bude velikog obrata, da će biti neuspješna trka za naslov, a moguće je da se neće obraniti ni drugo mjesto. Prošle sezone Osijek je bio ispred Hajduka 17 bodova. Negdje su po putu učinjene krive procjene kada se tako drastično mijenjaju odnosi. Po nama prije svega na planu igre, jer Osijekova definitivno djeluje limitirana, neuvjerljiva za razine kluba koji želi biti prvi. Možda je ključan problem Bjelice i Osijeka što žele požurivati vrijeme, umjesto da logično i dugoročno grade klub, momčad i igru. U toj žurbi potrošili su odnose i vjerojatno je bolje da se raziđu nego da žive u grčevitom braku.
GORAN TOMIĆ (45)
Ishod finala neće utjecati na odluku o budućnosti
Kada se govori o estetici igre onda se o Tomićevoj Rijeci, kao i trogodišnjoj eri u Lokomotivi, govori biranim riječima. Šibenčanin je ofenzivno nastrojen, kako i priliči nekadašnjem špic igraču. Takva ga pozitivna nota prati u 11 godina trenerske karijere. No, Goran Tomić ima jednu muku - nije osvojio niti jedan trofej! Bio jest blizu, s Lokomotivom u finalu Kupa i to u rodnom mu gradu Šibeniku. Izgubio je to finale iako mu je momčad igrala dominantno, ali je Rijeka (!) bila pragmatičnija i osvojila trofej! S Lokosima je stigao i do drugog mjesta u prvenstvu 2019./20. U Rijeku je stigao sa željom da učini taj iskorak, jer je u pitanju ambiciozniji klub. No, nakon što je prve sezone ostvario treće mjesto i to preuzevši klupu u drugom dijelu sezone, očekivani iskorak u tekućem prvenstvu nije se dogodio.
Razlog je “kroničan” za Tomićeve karijerne sudbine. Klubovi u kojima radi ulaze u eru financijskih limitiranosti za natjecateljski iskorak. S Rijekom je vjerovao da će, uz dužnu doselekciju, imati potencijal za šampionsku borbu. Tako je i djelovalo do nedavno, kada su svi limiti kadra, prije svega u širini kvalitete, došli na naplatu. Rijeka je simbolički otriježnjena protiv Dinama prije mjesec dana. Na Rujevici je Tomić naštimao momčad da uvjerljivo djeluje i u obrani, što je bio problem prije, i ona je dominirala, vodila 1:0 i propustila osigurati više vodstvo. Uskoro se energetski ugasila, što je iskoristio Dinamo i uz nekoliko svježih igrača s klupe preokrenuo utakmicu. Tomić tu alternativu nije imao, jer Rijeka jednostavno ne može financijski pratiti tu potrebu.
Ostaje mu opcija osvajanja Kupa, što neće biti nimalo jednostavno s obzirom da se igra na Poljudu, i to protiv domaćina!
No, poznavajući Gorana Tomića, ishod tog finala neće bitno utjecati na njegova promišljanja glede nastavka karijere u Rijeci. U danim okolnostima postigao je maksimum, jedino je pitanje hoće li biti garniran trofejem. Sukladno tome nastavak života na Rujevici bio bi pokušaj da se ponovi “dobra sezona”, ali nema pretpostavki (odlazak važnih igrača je najavljen) da bi ona mogla biti nešto više. Glasine o Dinamu, Rapidu, Kini ili gdje god, više djeluju kao medijske špekulacije. Ima ugovor s Rijekom, ali to je samo “papir”. Kad ne postoji obostrano uvjerenje da nastavak ima smisla, jasno je što slijedi...