Još svega jedan dan ostao je do derbija između Rijeke i Dinama na Rujevici (nedjelja, 20 sati) koji će uvelike odrediti daljnji tijek borbe za naslov prvaka. Sedam kola prije kraja natjecanja mjesta i vremena za ispravljanje pogrešaka gotovo da više i nema, momčadi koje žele do kraja ostati aktivne u borbi za najvažniji trofej države jednostavno moraju - pobjeđivati, bez obzira koji protivnik stajao s druge strane. Ako ćemo pak trenutno stanje na ljestvici usporediti s ciljevima, odnosno željama pojedinog protivnika, nad glavama Riječana i trenera Gorana Tomića ne stoji nikakav “mač” imperativa u ogledu s najboljom hrvatskom momčadi.

Matematički u igri

Bijeli su ove sezone, sportska je javnost unisona u tome, premašili neka realna očekivanja, nitko momčadi “sklepanoj” preko ljeta i s nekoliko bitnih odlazaka, pa čak i u zimskom roku, nije davao prevelike šanse da bi se mogli ozbiljno upustiti u borbu s preostala tri kluba koji su, za riječke prilike, uložili silan novac. No, manje je bitno što javnost misli, puno je bitnija vjera u vlastite sposobnosti i nadilaženje istih u pojedinim susretima, što je trener Tomić, zajedno sa svojim stručnim stožerom, usadio svojim igračima. Baš zato još više bole dvije “pljuske” koje su Riječani dobili u Kranjčevićevoj i Gorici, ispalo je da igrači u tom trenutku očito nisu dobro odgovorili zahtjevima koje je, prije svega specifična utakmica, a onda i trener Tomić stavio pred njih.

Za prolivenim mlijekom ne vrijedi plakati, to su “tempi passati”, iako se teško oteti dojmu da je Rijeka, bez obzira na to što igra vrlo dobru sezonu, ovaj derbi mogla dočekati s puno manjom bodovnom razlikom. Da je bilo kao što bilo nije ili kako je trebalo biti, Rijeka bi isključivo ovisila sama o sebi i svojim igrama kada je u pitanju naslov prvaka. Ovako su Bijeli matematički još u igri, no eventualnom pobjedom nad zagrebačkim sastavom i te akcije, oplemenjene s tri boda protiv trenutno prvoplasirane momčadi, narasle bi poput uskršnje pince koja će se idućeg tjedna već naveliko mijesiti diljem Lijepe Naše. S posebnim bi ju pak guštom u takvom raspletu radile “snaše” u Slavoniji i Baranji te “divojke” u Dalmaciji. Naime, rijetko se takve stvari u ovoj vječito podijeljenoj i posvađanoj zemlji dogode i poslože (osim slučajno, kao i ovaj put), za Rijeku će u sutrašnjem derbiju navijati i Osijek i Hajduk. Naravno, nisu ni Slavonci niti Dalmatinci doživjeli “preobraćenje” pa odjednom počeli voljeti Rijeku, i dalje tu svatko sebe gleda i u svoj rog “puše”, no svima bi pasalo da se maksimirskog “lava” ukroti na Rujevici uoči posljednjih šest kola, posebice “legama” koji bi eventualnom pobjedom u Koprivnici u tom slučaju preuzeli i vodeću poziciju.

Na kraju, ako se osvrnemo unazad, možda je ovako i bolje kada je Rijeka u pitanju. Tomić i njegovi puleni ugodno su iznenadili svoje navijače i sportsku javnost onda kada se to od nje najmanje očekivalo, silno su pak razočarali u nekim susretima koje su naprosto morali riješiti u svoju korist. Na kraju sve to ispadne “tu negdje”, lopta ti negdje uzme a nekamo vrati, i sve su momčadi, više ili manje, baš tamo gdje i zaslužuju biti uoči posljednjih nekoliko činova ovog nikad zanimljivijeg prvenstva.

MATIJA DJANJESIC/CROPIX Cropix

Jedino mjerilo je rezultat

Gledajući posljednjih deset HNL utakmica, kako na Maksimiru, tako i na Rujevici, ispada da Rijeka duplo gore prolazi u Maksimiru, no svejedno je u tih posljednjih 10 susreta upisala dvije pobjede uz dva remija. Posljednje ligaško slavlje bilo je ono početkom prošle kalendarske godine kada je Rijeka na krilima dvostrukog strijelca Stjepana Lončara slavila s 0:2.

Kada je pak Rujevica u pitanju, u posljednjih deset susreta momčad s Kvarnera tu stoji znatno bolje, uz tri pobjede Rijeka je s Dinamom čak četiri puta remizirala, a upisala je tri poraza. U posljednja dva od ta tri poraza primili su Bijeli čak 10 pogodaka (0:5, 1:5), no teško da bi se takav debakl mogao ponoviti u ovom susretu. Bio je to neki drugi Dinamo koji je “mljeo” protivnike prije svega igrom, a posljedično je stizao i rezultat. Kopićev Dinamo je znatno pragmatičniji i jedino mjerilo jest pozitivan rezultat do kojeg se može doći na nekoliko načina, a osječki stručnjak na zagrebačkoj klupi za sada to radi na sebi svojstven način, no ukupni rezultat mu daje legitimitet. Koliko to zadovoljava navijače i upravu Dinama koji naprosto nisu navikli na takvu igru i takav “obrambeni” gard na terenu svojih ljubimaca, drugi je par rukava. Posljednje ligaško slavlje Rijeke pred svojim navijačima dogodilo se prije nešto manje od dvije godine, pogotkom Antonija Mirka Čolaka i autogolom Joška Gvardiola (2:0) Dinamo je, na čelu s trenerom Igorom Jovićevićem ispraćen pljeskom s Rujevice.

Maestralna obrana

Dodatni motiv i želju za pobjedom nad momčadi iz Maksimira ima zasigurno i Goran Tomić, koji u svom mandatu na klupi Bijelih još uvijek čeka na prvu ligašku pobjedu protiv Dinama. Izbacio ih je iz Kupa maestralno odigranom i pripremljenom utakmicom na Maksimiru (1:3), ne bi bilo iznenađujuće da momcima iz maksimirske šume zada još jedan bolni udarac na Rujevici, udarac koji bi ozbiljno uzdrmao komotnu poziciju koju zagrebački sastav ima uoči ovog dvoboja. Već i ptice na grani znaju, koliko je god matematika egzaktna nauka, pobjeda Modrih u ovom dvoboju praktično bi riješila pitanje prvaka, bez obzira na to što Kopićeve izabranike čekaju još dva susreta s Hajdukom i jedan s Osijekom. Osim tri velika boda protiv jednog od direktnih konkurenata za sam vrh, pa samim time i bodovi vrijede “dvostruko”, Dinamo bi pobjedom došao i do velikog psihološkog poticaja u odnosu na druge pratitelje, pokazali bi modri “lavovi” zube s otvorenim ustima, spremni da “ugrizu” svakoga tko im se usudi uzeti trofej prvaka na kojeg su već položili jednu ruku.

Sa štitom ili na njemu

Osim tog osobnog motiva koji ima trener Tomić, Rijeka najveću obvezu dobre igre i eventualne pobjede ima prema sebi samoj, a posebice prema svojim navijačima. Kada doživiš dva poraza zaredom u ligi i to na način na koji ih je Rijeka doživjela, te time dobrano kompromitiraš sve ono dobro što si gradio kroz sezonu (posebice odličnu atmosferu i sinergiju igrača, navijača i kluba) onda više nemaš pravo ne – željeti i ne htjeti. Kada ti na prvu gostujuću utakmicu nakon toga dođe gotovo pet stotina navijača koji te i dalje bodre, vole i poštuju, onda si naprosto ne smiješ dozvoliti da u derbiju protiv Dinama barem ne pokušaš učiniti sve što je u tvojoj moći da pobijediš najbolju momčad lige i barem matematički ostaneš u igri za najviše ciljeve. Većeg motiva od toga ne bi trebalo bit’, Rijeko, u ruke štit. Sa štitom ili na njemu, nikako drugačije Rijeka ne može protiv Dinama.

MATIJA DJANJESIC/CROPIX Cropix

Na kraju, nije nebitno niti to u kakvom će tonusu i raspoloženju Tomićeva momčad ući u završnicu prvenstva nakon koje slijedi već sada epsko finale Kupa na Poljudu protiv Hajduka. Pobjeda nad Dinamom dodatno bi isprala gorčinu one dvije gorke pilule koje su Bijeli “progutali” protiv Dragovoljca i Gorice, “generator” je to atmosfere optimizma i vjere u vlastite mogućnosti. Pobjede liječe sve mamurluke i ostavljaju “živom” nadu da riječki brod može kao prvi do prvenstvene, pobjedničke luke.