Najs, najs, najs, vikali su Riječani tonom koji je prelazio u urlike sreće nakon što je Ante Čulina označio kraj nogometne muke na Šubićevcu koja je za njih okončana fantastično jer kao vodeći na tablici ulaze u završne dvije utakmice sezone. Nešto ranije domaći napadač Laća zatresao je gredu, a Rijekin trener gledao u nebo i vjerojatno ponizno šaptao: "Hvala ti".
Sila svevišnja i Marokanac kojeg su svi treneri prije Đalovića šutali kao siroče od stola za gospodu, adrese su kojima društvo s Rujevice može zahvaliti najbolju šansu za osvajanje prvenstva od pobjedničke 2017. godine. Rijeka je u Šibeniku bila blijeda i nemoćna, u devedeset minuta puknula je tek dva puta unutar okvira gola, Toni Fruk je sve do izlaska Čopa i prelaska u napad djelovao kao da su mu vezane noge, da bi tek potom napravio dva-tri poteza i asistirao, ali Nais Djouahra je od starta odskakao energijom, a onda poput Luke Menalo u utakmici s Varaždinom odigrao akciju života, otrgnuo se čvrstom Morrisonu i poentirao ljevicom poput igrača za najveće arene. Bijeli s Kvarnera napravili su po što su došli i to će se jedino pamtiti, teških 180 minuta stoji pred njima, nije to bilo šampionsko igračko izdanje, ali jest rezultatsko jer na kraju prvak postaje onaj tko zna izvući utakmicu u kojoj nije blistao. Rijeci treba nešto posebno, inspiracija pojedinca kakvu je više puta ove sezone dobila da bi stajala tako visoko.
Kad se mali klub "tuče" za ostanak čini to čista srca i punih pluća, kao da osjeća da mu to pripada, ne stišće ga nego nosi jer u svojem je prirodnom okruženju, malima je upisano u gene da se bore za goli život. Šibenik je to pokazao, ali nije mu bilo dovoljno da zada smrtni udarac Rijeci i produži realne snove. Promašio je sve šanse, pa i najbolje preko Santinija i Durakovića, da bi Laću zaustavio okvir gola. Ostaje im samo teorija u koju je teško vjerovati i već se mogu spremati za novu hod kroz Prvu HL.
Kada se klub koji nije navikao na titule bori za naslov prvaka, često se zgrči, igračima se noge odsjeku, a pod pritiskom veličine dometa za koji niti sami nisu sigurni jesu li ga dostojni, ponekad djeluju prazno, čak kao da se dovoljno ne bore, da ih je uhvatila fjaka. Iako ih je zapravo presjeklo i nisu vladari samima sobom. To se dogodilo Rijeci. Kako su pritom na Šubićevcu naletjeli na muškarce, rezultat je bila utakmica koju nitko ne bi htio pogledati još jednom. Nije se znalo tko je zadnji na tablici, a tko prvi, tko mašta o Ligi prvaka, a tko kako uhvatiti Lokomotivu, što je i dobar prikaz aktualne SHNL sezone.
S borbenim energijom Radomir Đalović je kraj aut crte djelovao pet puta ornijim za bitku od gotovo svih svojih na terenu. Daleko je to bilo od intenziteta i izvedbe kao u prvom poluvremenu s Goricom, za što loš teren nije glavni krivac. No, prebrodili su, pobijedili su same sebe, svoje demone i limite, dobili utakmicu kakve su najteže dobivali, sad je sve na stolu. Igraju veliku igru, već na Poljudu. Trener će prije toga morati "podesiti glave" jer samo ako izađu ih psiholoških okova mogu uzeti ključne bodove.
Komentari (1)