Ozdravljenje i povratak Marija Kovačevića trenerskom poslu svakako je jedna od najljepših prošlogodišnjih sportskih priča u Hrvatskoj. Ovaj 49-godišnji trener rodom iz Jablanice prolazio je kroz osobnu dramu, zbog teške bolesti morao je napustiti klupu Varaždina, no uspješno se oporavio i pronašao novi posao u Slavenu Belupu, klubu u kojem je proveo najljepše igračke godine.
Povratak na trenersku scenu protekao je odlično, Slaven se podigao s posljednje pozicije i na polusezoni drži šesto mjesto. Kovačević je stvorio atraktivnu, napadačku igru, koja je u konačnici donijela i rezultat te je sa sedam utakmica bez poraza postavljen i klupski rekord otkako se u SHNL-u natječe 10 klubova.
- Drago mi je, najviše zbog kluba, već sam to više puta ponovio. Zahvaljujem ljudima iz Slavena Belupa što su mi dali priliku, ja sam jedva čekao. Drago mi je da igramo dobro i želja mi je da dalje tako nastavimo. Vjerujem da će tako i biti - rekao je Kovačević.
Zatekli ste u Koprivnici prilično zanimljivu momčad?
- Ako idemo u malo dublju analizu, da. I prije nego što sam preuzeo ekipu, kad se pojavila priča da bih mogao postati novi trener, dosta sam analizirao te igrače. Nije ovo ništa slučajno jer sam mislio da možemo igrati na ovaj način, iako nisam očekivao da ćemo baš ovako brzo pohvatati sve te stvari. Od prve utakmice smo igrali dobro, zanimljivo, nadigravali smo se sa svima. U početku nas rezultat nije pratio, no i to se kasnije promijenilo. Kao treneru mi je najbitnije da sam kod dosta igrača, ne kod svih, izvukao maksimum. Vjerujem da možemo zadržati ovu razinu igre.
U svlačionici imate iskusne igrače i vođe poput Tomislava Božića i Ilije Nestorovskog, igrače u najboljim godinama kao što su Ljuban Crepulja i Alen Grgić, imate i mlade talente zanimljivog potencijala, koje predvodi Adriano Jagušić. Je li to za vas kao trenera najbolji spoj?
- Ima u svlačionici još nekih igrača od kojih se puno više očekivalo, ali nažalost ozljede ili neke druge stvari nisu dozvolile da oni pokažu svoj talent u Belupu. Mislim da sam ja kao trener sa svojim suradnicima dobro vidio tko bi mogao biti pravi vođa u svlačionici, a isto tako je bitno da imamo dosta igrača u najboljim godinama te mlade koji imaju od koga učiti. Teže je treneru raditi ako nema te starije igrače koji vole klub, koji su primjer mladima i koji žele napraviti neki rezultat. Od prvog dana su tu Božić, Nestorovski i Čović, naša tri kapetana. Oni su se izborili za to da budu vođe ove ekipe. Ostali su to dobro prihvatili, vjerujem da sam dobro odlučio.
Kakav odnos imate sa svojim igračima?
- Kod mene se odnosi temelje na povjerenju. Iz iskustva sam vidio da ne prolazi samo galama, ali i da nije dovoljno samo “biti dobar”. Igrači žele dobro raditi, i ako vide da se dobro radi, onda vi možete s njima. Bitan je taj autoritet znanja. Isto tako, bitna je i hrabrost. Ja ih potičem, nisam trener koji bi ih u nečemu sputavao. Svi smo mi različiti kao ljudi, tako su i igrači različiti, a moj zadatak kao trenera je da sa svojim suradnicima od tih različitih igrača složim ekipu da igramo zanimljiv nogomet. Imamo zanimljive igrače, mislim da smo dobro spojili iskustvo i mladost s igračima u najboljim godinama. To je prije svega zasluga ljudi koji vode sportsku politiku i koji su doveli te igrače u klub. Bilo je možda prije lutanja, no moja je želja da imamo te kvalitetne igrače na koje se uvijek možemo osloniti i da težimo dovođenju upravo takvog profila igrača.
Kao trener njegujete napadački nogomet, a jednom prilikom ste rekli da je to dijelom i zbog nekih vaših bivših trenera koji su više voljeli defenzivnije varijante?
- U moje igračko vrijeme uglavnom je bilo važno samo obraniti se, a nije se razvijala ta naša kreativnost. Sport je općenito kreativan, nogomet posebno. Navijači dolaze nešto vidjeti. Istina je da je dobra obrana također dio nogometa, a za ekipu je bitno da se pobjeđuje. No, ako imate takve igrače da možete igrati više napadački, da se nadigravate i da na taj način možete pobjeđivati, mislim da to i igrači, a i navijači najviše vole. Ja sam uspio to napraviti ne samo u Slavenu, nego i u nekim manjim klubovima, to je neki moj trenerski put i trenerski potpis. U svim klubovima u kojima sam bio ekipe su mi igrale dobro, uglavnom postizale najviše pogodaka, i na to sam najviše fokusiran. I na tom planu još možemo napredovati. Jasno, obrana je temelj svega. Kako god igrao, ako primaš golove, igra nije dobra. Ali, uz tu obranu mi želimo i nadigrati protivnika, a ne samo pobijediti ga.
Smatrate li se slabijim trenerom, primjerice, od Gennara Gattusa, koji uspješno vodi Hajduk, ili Nenada Bjelice, koji je osvojio osam bodova u Ligi prvaka, ali je koncem godine smijenjen u Dinamu?
- Nikad nisam dao na sebe. Gdje god dođem, radim najbolje što mogu, a javnost je ta koja prosuđuje, odnosno rezultat na kraju govori sve. Kolege koje ste spomenuli su osvajali trofeje, bili su na puno višoj razini od mene, ja sam dosad dobivao priliku u manjim klubovima. Njih izuzetno cijenim kao trenere, ali ne bojim se nikoga. Mislim da mogu složiti ekipu koja može parirati i takvim trenerima.
Kad se pojavila nesretna bolest, o čemu ste razmišljali? Jeste li možda promijenili neke stavove prema životu?
- Uvijek sam nekako bio pozitivan, i što se tiče života van nogometa. Volim ljude, volim se družiti. Zbog ovoga što sam prošao spoznao sam koliko je tanka nit između tih nekih stvari. Rekao bih da sam još mirniji i opušteniji, želim uživati u životu i raditi svoj posao kako najbolje znam. Ne želim se živcirati zbog nekih stvari na koje ne mogu utjecati. Nastojim se okretati pozitivnim stvarima i pozitivnim ljudima, da s njima provedem ostatak života. Život je prolazan, ali život trebamo živjeti u jednom pozitivnom ozračju, uz pošteni rad, i da se uz to možemo podružiti. Uvijek sam težio pozitivi, i prije, i pogotovo nakon ovoga što mi se dogodilo.
Je li bilo strahova zbog stresa na klupi, je li vas netko odgovarao od povratka trenerskom poslu?
- Prije svega slušam liječnike, a oni su mi rekli da je dobro da nastavim sa svojim životom. Istina, trenerski posao je stresan, ali čiji posao nije, pogotovo oni najteži poslovi? Ja taj posao volim, pokušavam malo smanjiti taj stres, ali kao trener znam da ponekad na neke stvari ne možemo utjecati. Okrenut sam tome da pripremim momčad najbolje što mogu i da svoj dio posla odradim najbolje što mogu, a da se ujedno ne sekiram zbog nekih stvari koje su izvan dosega mog utjecaja. Mislim da sam s te strane sada čak i kvalitetniji i bolji trener, da to mirnije i bolje prenosim igračima. Nisam se bojao ničega, i da nisam mogao nastaviti s trenerskim poslom, pokušao bih raditi nešto što bi mi bilo zanimljivo. Najviše sam se bojao toga da ne bi bilo nekih posljedica pa da uopće ne bih mogao raditi.
Koja je tajna vašeg uspjeha, postoji li neka čarobna formula?
- Prije svega, volim i obožavam taj nogomet. Cijeli život sam u tome, od malena sam htio biti nogometaš. Kad sam počeo igrati, vidio sam da bih se mogao time baviti. Nikad nisam sanjao da ću biti veliki trener, prije svega sam mislio da ću raditi s djecom jer me to privlačilo. Imam tu strast, vjerojatno i igrači to osjećaju, i imam tu želju da kroz sport pobjeđujem druge. Sport jest natjecanje. Iako nemam ekipu u rangu onih koje imaju Dinamo i Hajduk, zašto ih moja ekipa ne bi pobijedila? To mi pruža izazov. Normalno je da u sportu i u nogometu ne možeš uvijek pobjeđivati, s time se nekad moraš pomiriti, ali ispunjava me ta strast za pobjeđivanjem u sportu. Moram naglasiti da u svom stožeru imam doista sjajne suradnike na čelu s Marijom Gregurinom i Mateasom Delićem. To su dečki koji su ovdje proveli djetinjstvo i prošli sve kategorije, to mi je i zbog igrača bilo važno. Sretan sam što mi oni pomažu i zahvalan sam im jer obavljaju velik dio posla.
Neki navijači Slavena pribojavali su se mogućnosti da vas neki bogatiji klub unosnom ponudom odvuče iz Slavena Belupa. Ona je, uostalom, i stigla potkraj prosinca iz Saudijske Arabije, ali ste se zahvalili na njoj i potom produljili ugovor s Farmaceutima...
- Ja sam lojalan. Tako je bilo u Varaždinu, sad je Slaven Belupo moj klub, tu sam proveo pet lijepih godina kao igrač. Ne možemo ni mi treneri negdje biti sto godina. Da mogu, ja bih ovdje ostao što duže, ali i sami znate kakav je trenerski posao. Dođu dva-tri poraza, ne daj Bože, i sve se nekako promijeni. Volio bih imati što više uspjeha s Belupom i dat ću sve od sebe da to i ostvarim. Imamo dobre rezultate, a vidjet ćemo koliko će to trajati. Uvijek mi je želja završiti prvenstvo s ekipom s kojom sam ga započeo, a što će se poslije događati, nikad ne možemo znati.
Kakav će biti igrački kadar u proljetnom dijelu sezone? Planirate li dovođenje pojačanja?
- Razgovarali smo u klubu o igračkom kadru, ima nas dosta. Nekad se netko negdje ne uklopi pa ne pruži ono što bi trebao, pa je i za njih možda bolje da odu negdje gdje će se bolje razvijati. Mislim da imamo dovoljan broj igrača za ovu sezonu. Ako bi bilo mogućnosti da dovedemo nekog igrača koji bi podigao cijelu momčad, da budemo još bolji, onda bi se moglo pričati o tome da nam se netko priključi. No, u kadru imamo i igrača koji su bili ozlijeđeni, iz kojih također želim izvući maksimum kako bismo mogli dobro izgurati sezonu, a onda ćemo dalje vidjeti. Uglavnom, ne mislimo previše mijenjati na polusezoni, ovi momci zaslužuju da im se vjeruje da mogu zadržati ovu razinu igre.
Što očekujete u smislu rezultata?
- I kad smo bili posljednji, govorio sam da naš minimum treba biti sredina ljestvice. Tu bismo sada trebali biti stabilni. Kao trener uvijek želim pobjeđivati i biti mjesto iznad. Ako smo sad šesti, idemo pokušati biti peti, da se ne zadovoljavamo time gdje jesmo. U nogometu uvijek treba težiti tome da sutra budeš još bolji i to prenosim na igrače. Još je puno utakmica do kraja, moja je želja da igramo i dalje dobro, da osvajamo bodove i da budemo na što višoj poziciji na ljestvici. Sredina ljestvice ili iznad toga, to je cilj kluba, uz razvijanje naših mladih igrača.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....