Stigao je iz Dinama, tamo se nije mogao probiti. Mladi ofenzivac - može igrati napadača i lijevo krilo - ove je sezone zabio već tri gola, od osam koliko je ukupno zabio Slaven Belupo. Zabio je izravno za dvije pobjede (Varaždin i Rijeka, oba puta za 1:0), a jednom je vratio svoju momčad "u život", jer je zabio za 1:1 u srazu s Goricom. Belupo je i tu utakmicu pobijedio 2:1. Igrač koji s 18 godina golovima izravno donosi bodove svojoj momčadi mora biti poseban. A Crnac je po mnogočemu poseban igrač...
Dinamova generacija 2003. bila je još prije tri godine na glasu kao nevjerojatno talentirana, možda i perspektivnija od najrazvikanije generacije 1998. (Moro, Brekalo, Sosa, Đira, Đurasek, Šemper...). Ovu su predvodili Tomislav Duvnjak, veznjak koji je već sa 16 bio na meti "pola Europe". Kapetan i najbolji igrač U17 Hrvatske. Bartol Barišić je tada zabijao kao na traci. U uvodnih devet utakmica te kadetske sezone zabio je 21 gol. Već su mu svi tepali da je novi Šuker. Ivan Šaranić, veznjak čudesne ljevice, bio je na meti Barcelone, ali Dinamo je izvjesio cijenu od 10 milijuna eura. Martin Baturina odavno je veliki klupski projekt, danas svi vidimo i zašto. Krilni napadači Vinko Rozić i Viktor Kanižaj također u bili na meti mnogih europskih klubova i skauta. Fantastični talenti.
A Ante Crnac za to je vrijeme na klupi strpljivo čekao šansu. Njega nitko nije vidio, ni klubovi, ni skauti, a i u Dinamu je bio daleko od igrača s kojim treba ozbiljno računati. Inspiriran pričom o čudesnoj generaciji, da sam si truda i uživo pogledao pet utakmica u nizu. Dinamo je u prve četiri imao četiri pobjede i gol razliku otprilike 30:2. I to zato što im se baš nije dalo igrati, jer toliko su bili bolji od Osijeka, Belupa, Sesveta, Intera... U petoj su Ipak zapeli (1:1 s Hajdukom na Poljudu). Tada sam shvatio koliko kobna može biti dominacija koju su ti dečki imali u velikoj većini utakmica, Opustiš se, misliš da možeš što hoćeš, prestaneš biti "gladan", ne napreduješ u tom samozadovoljstvu, stvaraš lažnu sliku o sebi. I zato nisu bili u stanju pobijediti na Poljudu. Jer tamo moraš biti karakter da bi pobijedio, bez obzira na to što je Hajduk bio ukupno bitno manje talentiran.
Kada je Crnac prvi put ušao u igru izgledao je pomalo nezgrapno među svim tim draguljima. Međutim, Crnac je brzo ostavio dojam igrajući s nevjerojatnom energijom i osobitošću, pokazujući oni istinsku glad za golovima. Tamo gdje drugi nisu bili spremni ni potrčati, ili staviti kopačku, Crnac bi išao do kraja i ako treba stavio bi glavu. Za njega nije bilo ni izgubljene lopte, ni situacije u kojoj ne bi išao zabiti gol. Imao je nešto što je obilježilo karijeru Ivice Olića. Imao je karakter rođenog borca...
U Dinamu II nikada nije dobio pravu priliku. Skupio je 18 utakmica, pet puta kao starter. Zabio je samo dva gola, te su u maksimirskim kancelarijama brzo zaključili da nije klasa za Dinamo.
Mladog napadača to nije omelo, odlučio je sreću potražiti u novoj sredini, izabrao je Slaven Belupo. Na proljeće je već zabio dva, ponovno pokazujući karakter koji oduševljava. Zoran Zekić bio je sjajan napadač i brzo je prepoznao što u sebi nosi taj mladić, koji nikada ne odustaje. Promovirao je Crnca u standardnog napadača u ovoj sezoni, a ovaj mu se odužio s tri tako važna pogotka. I s energijom koja oduševljava napadače, ali i tjera suigrače da daju sve od sebe, jer ne možeš gledati njega kako trči i ostati ravnodušan. Malo je onih koji na takav način djeluju na svlačionicu.
I dok Crnac u Koprivnici neustrašivo i uspješno nastavlja svoju nogometnu priču, mnogi dragulji s kojima je rastao u Dinamu već su se poprilično zagubili. Duvnjak se traži u Puli, dobio je tri utakmice u nizu i nestao. Tamo je bio i Barišić, ali nije prošao. Šansu sada traži u Radomlju. U Sloveniji je i Šaranić, igra za Bravo. Dobio je u startu pet utakmica, da bi u zadnje četiri prikupio tek devet minuta. Njih trojica bili su ekstremni talenti, mogli su birati klub sa 16 godina, ali očito i oni i oni koji su u njima brinuli nisu shvatili da je seniorski nogomet nešto drugo. Tamo talent samo predstavlja startnu prednost, ali ako misliš igrati onda moraš "krvariti" i biti karakter koji suigrače nikad neće ostaviti na cjedilu. I dok to ne shvate, badava im sav njihov talent.
Vinko Rozić pa sreću traži u Širokom, isto se još nije nametnuo. Viktor Kanižaj i dalje igra za juniore, u međuvremenu je imao i velikih zdravstvenih problema, pa se još traži i vraća.
Na kraju dana ta fenomenalna generacija 2003. sada ima dva istinski svijetla primjera. Jedan je Martin Baturina, talentom, radom i karakterom predodređen za veliku karijeru. Njemu je samo nebo granica. Drugi je Ante Crnac, mladić kojem Bog nije podario takav igrački talent, ali mu je podario svijest da istinski borci na kraju dočekaju ono što im pripada. I to je talent koji se itekako cijeni. Vidjet ćemo gdje će se Crnac zaustaviti, ali nemojte sumnjati da će napraviti lijepu karijeru i dobro živjeti od nogometa. Igrač koji s 18 rješava utakmice u HNL-u i koji je već u stanju suigrače tjerati da uvijek daju sve od sebe, mora imati nešto posebno u sebi.
I ne mora to uvijek biti izvanserijski talent. Važno je biti borac, karakter koji ide dalje, bez obzira na sve što se oko tebe događa. I takvi na kraju isplivaju...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....