Mišo Krstičević s 'tićima' ima više bodova od Ćire i Miše, ali moglo se i bolje...

Treći nakon trećine prvenstva. To je učinak ovogodišnjeg Hajduka kojeg poslije 11 kola potpisuje trener Mišo Krstičević. S obzirom na skepsu s kojom su ispraćeni na startu sezone reklo bi se da je dobro krenulo. Nije loše, ali uspoređujući Hajduk iz proteklih godina, učinak je ispodprosječan. Današnji Hajduk tek je osmi u poretku zadnjih 10 sezona gledajući rezultat do listopadske stanke. Jedino su 2005. i 2009. hajdukovci bili lošijeg bodovnog ostvarenja.

U te dvije turbulentne sezone promijenili su trenera odmah na startu (Blažević i Miše), a 2009. abdicirao je čak i predsjednik Peroš kojeg je zamijenio Svaguša. Ove je sezone dioničarski Hajduk promjenu predsjednika obavio neposredno prije početka sezone (Brbić-Maleš), ali trener Krstičević ima čvrstu poziciju i bezrezervnu podršku navijača i Uprave što mu daje maksimalnu slobodu i neopterećenost u radu s kojom se malokoji strateg Bijelih mogao pohvaliti zadnjih godina.

Je li Krstičevićev učinak iznad očekivanja ili je u skladu s onim što se najavljivalo? Istina je negdje u sredini, jer ostaje dojam da se moglo bolje. Momčad je ostala bez ključnih igrača (Andrić, Neretljak, Vukušić, Anas), ali pokazali su Bijeli da mogu odigrati odlične utakmice (Inter u Milanu), međutim, problem je kontinuitet nastupa. Secirajući rezultatsko ostvarenje u HNL-u lako je uočljivo da je Hajduk postao izrazito domaćinska momčad što je ipak obilježje malih ekipa skromnoga dosega. Na gostovanjima su uzeli 5 od mogućih 18 bodova, a uz to možda i najviše boli što se stvorila golema igračka i organizacijska razlika u odnosu na Dinamo. To je činjenica koja navijača Bijelih najviše boli, jer u jednom trenutku su pomislili da se i s mladom, nadasve jeftinom momčadi, može u šampionsku utrku. Krstičević je nakon dva kola zasjeo na prvo mjesto, vratio Bijele na čelo poretka HNL-a poslije 22 mjeseca. Ali, bajka je trajala tek dva tjedna.

Krstičević nije čudotvorac, samo je trener-radnik koji, ruku na srce, još uvijek stječe iskustvo u HNL-u. Njegov Hajduk 'melje’ na Poljudu, uvjerljivo dominira na svom travnjaku, ali nema snagu takva izdanja ponoviti izvan Splita. To je najveća mana Krstičevićevog mladog Hajduka.

Što nedostaje, gdje se moglo bolje? Četiri boda su Bijelima izmakla u susretima gdje su bili dominantniji i bolji suparnik. Osijek na Poljudu i Inter u Zaprešiću provukli su se Bijelima. Da je te utakmice Hajduk uspio privesti pobjedničkom kraju, danas bi o Krstičeviću pisali kao treneru koji unatoč siromaštvu kadra i praznoj blagajni, hrabro drži korak s moćnim Dinamom. Ali, detalji uvijek dijele ekstra učinak od prosječnog, a današnji se Hajduk upravo usidrio u 'luci prosječnosti’. Šest momčadi smjestilo se u dva boda razlike, i Hajduk među njima. Bijeli imaju mjesec dana domaćih, splitskih utakmica, da izađu iz tog sivila jednakosti, u protivnom i Krstičevićev učinak ostat će u toj istoj sivoj boji. Ostat će priče o mladoj momčadi i klupskoj neimaštini kao alibi rezultatu, ali to će pamtiti samo rijetki. Rezultat će vidjeti svi...

Što su radili prethodnici? Zanimljivo je pogledati kako je Hajduk zadnjih 10 godina brodio do listopadske stanke. Ove sezone za Dinamom se kaska ogromnih osam bodova i borba za naslov prvaka uistinu je 'sanak pusti’. Nije prvi put da se tako brzo Bijeli moraju odreći najviših ambicija. Često se to događalo otkad je posljednji put Hajduk osvojio naslov prvaka 2005. godine. Odmah je u obrani titule bilježio najgori ulazak u sezonu (2005), od šampionskih ambicija u listopadu se već oprostio 2007. i 2009. godine, ali triput je navijački puk živio u velikoj euforiji. S Vulićem 2006. kada su Bijeli nanizali čak sedam pobjeda na startu, zatim sa Špacom Poklepovićem kada su baš do listopada držali prvo mjesto u jesen 2010. Međutim, sve je to bio labuđi pjev, jer Dinamo je na kraju uvjerljivo osvajao naslov sa 20-ak bodova prednosti.