U vlažnom skloništu ispod jednog vukovarskog stambenog bloka, u utrobi grada koji su gore na površini masakrirali kvart po kvart, Sandra Kačić slavila je 18. studenoga svoj 18. rođendan. Slavlje, doduše, nije riječ kojom bi vanjski promatrač opisao ono što se događalo tamo, ali, ipak, neki su elementi bili tu - jedna je gospođa, starija od Sandre, s njom dijelila datum rođenja i odnekud je uspjela nabaviti bombonijeru kojom su razveselili nepca i zavarali gladne želuce.
Prijatelji i suborci Sandrinog oca Petra donijeli su djevojci koja je tog dana postala punoljetna teglu pekmeza, bilo je to jedino što su uspjeli pronaći. Miris domaćeg pekmeza od šljiva nakratko je potisnuo miris straha koji je dominirao prostorom. Ispod njega, potisnuta, kotrljala se tuga. Tuga nije bila emocija koja je ikome u skloništu mogla biti od pomoći pa je fokus bio usmjeren na preživljavanje. Sandrin otac poginuo je svega mjesec i pol dana prije njenog rođendana, 2. listopada 1991., ali nemoguće je, barem za sada, saznati što je točno Sandra tog 18. studenoga osjećala. Sandra, naime, ne želi o tome pričati.
Njezina majka Irena kaže da ona, kao ni njena dvije godine mlađa sestra, još uvijek za to nije spremna. Možda će jednoga dana i biti, dodaje Irena, ali do tada, njihovu priču priča ona. Majka je na sebe preuzela teret pretvaranja osobne tragedije u kolektivnu, kako bi se ispričala priča o zlu koje se događalo u gradu. Ta je tragedija bila strašno teška za leđa jedne 40-godišnje žene, majke dviju kćeri i jednoga sina, ali Irenu nije uspjela slomiti. Pokopala je i prežalila jedan život i započela novi. - Svi smo se osladili - priča Irena o tom pekmezu od šljiva, izgovarajući to s mekim, vukovarskim naglaskom. Irena tog Sandrinog rođendana nije slutila da obiteljska tragedija neće stati na gubitku supruga Petra. Svega nekoliko dana kasnije bit će smaknut njen sin, 16-godišnji Igor, Silvijin brat blizanac, najmlađa žrtva na Ovčari.
- Imali smo lijep život. Petar je radio u Borovu, u proizvodnji autoguma. Ja sam radila u Drvoprometu, trgovačkom društvu za građevinski materijal, namještaj... Vukovar je bio prekrasan grad - prisjeća se Irena. Tog ljeta 1991. u zraku se osjećala opasnost, no Vukovarci su još uvijek, kako priča, pokušavali živjeti koliko-toliko normalno, nadajući se da će se situacija smiriti. Život na vukovarskom Sajmištu tekao je dalje.
- Svaki dan odlazila sam na posao gledajući u tenkove. Već su se događali incidenti, suprug je odlazio na straže, ali još uvijek nismo imali predodžbu o tome kako će sve to završiti. Mislili smo da će se situacija uspjeti riješiti na mirniji način - govori.
U lipnju su Sandra, Silvija i Igor otišli na more, na Krk kod svojeg strica. U kolovozu su se, kaže Irena, odlučili vratiti. Pravih informacija o događanjima u Vukovaru i oko njega i što se sprema na jesen nije bilo.
- Stric je želio da ostanu, ali oni nisu željeli ni čuti. Odlučili su se vratiti i nisu od toga odustajali. Govorili su da idu u Vukovar, da se vraćaju, makar i pješice. Stigli su zadnjim autobusom Crvenog križa koji je vozio u Vukovar, bio je 20. kolovoza. Silvija i Igor, naši blizanci, slavili su rođendan 23. kolovoza. Suprug je otišao 25. kolovoza - govori Irena. Petar Kačić, kojemu su tada bile 44 godine, bio je zapovjednik obrane Sajmišta. Ratni nadimak mu je bio Srednji Bojler. Svojim mlađim suborcima bio je poput oca, brinuo je o njima, hrabrio ih, a uz sve obaveze, suprugu i djecu redovito ih je posjećivao u skloništu, ulijevajući im sigurnost i nadu. Igor je te jeseni trebao krenuti u drugi razred srednje elektrotehničke škole.
Umjesto toga, odrastavši preko noći, stražario je na ulazu u sklonište, čuvajući majku, sestre, susjede, brojne znane i neznane ljude. Svega nekoliko dana prije nego što je poginuo, Petar Kačić bio je ranjen u ruku. Bio je 28. rujna, Irena je sjedila ispred skloništa kada su Petrovi suborci došli i rekli joj, gotovo usput, da je ranjen u ruku, ali da nije ništa strašno. Srednji Bojler nije želio u bolnicu, već je došao kod obitelji u sklonište. Tražio je da mu donesu motorolu kako bi mogao komunicirati sa suborcima na terenu. Nije se dugo zadržao, vratio se na bojište već 2. listopada. Bio je to dan kada je poginuo. Irena priča da je bio pogođen rafalom preko pluća. U bolnici, doktor Njavro pokušao ga je operirati, ali nije bilo pomoći.
- Željela sam ga vidjeti, otišli smo Igor i ja, jer dok ne vidite, kao da nije stvarno. Napravili su mu sanduk, imao je izraz lica kao da spava - govori udovica vukovarskog branitelja. Situacija u Vukovaru nije se smirivala, sve je išlo ka eskalaciji i Irena nije imala vremena za žalovanje nad suprugom. Morala se brinuti o djeci, trebalo je razmišljati kako preživjeti, što će biti sutra. Petrovi suborci Kačiće su redovito obilazili u skloništu, a u studenome su počele stizati vijesti da je kraj blizu, da će se pokušati s probojem i da će morati napustiti Vukovar. Mjesec i pol nakon Petrove smrti vukovarska stradanja krenula su ka svome vrhuncu. Irena kaže da za nju 18. studenoga još nije taj datum kada je Vukovar pao, jer tog dana još su bili u skloništu, gdje je Sandra slavila rođendan. Iz skloništa su izašli dan kasnije.
Formirane su dvije kolone i Kačići su krenuli prema bolnici, ali vojska i rezervisti tjerali su ih prema kamionima za Velepromet. Doktorica Bosanac uspjela je ipak ishoditi da ostanu u bolnici, među ranjenicima. Ujutro 20. studenoga svi su morali izaći iz bolnice. - Muškarce su odvajali na jednu stranu, žene i djecu na drugu. To je radio Veselin Šljivančanin koji je stajao ispred vrata. Igora, koji je bio visok i snažan mladić, odvojio je među muškarce. Šljivančaninu sam rekla: 'Ali on je samo dijete, ima 16 godina'. Pokazala sam mu zdravstvenu iskaznicu gdje se vidjelo kada je rođen, ali rekao je samo:
'To ćemo proveriti'. Odveli su ga i više ga nismo vidjeli - priča. Irena je s kćerima ostala u dvorištu. Ukrcani su u autobus i krenuli su na dugo putovanje preko Negoslavaca, Sremske Mitrovice i Bosne i Hercegovine u Đakovo, potom u Đurđevac. Dva dana trajalo je putovanje koje bi, da se moglo ići najkraćim putem, trajalo svega par sati. - Tek smo iza Negoslavaca stali i u autobus su ušli promatrači u bijelim uniformama.
Pitali su nas kako to da su u autobusu samo žene i djeca. Rekli smo da su muškarce odveli. Tražili su da napravimo popis osoba za koje mislimo da su odvedeni. Taj popis muškaraca, sastavljen tada u autobusu, na kojem je bio i Igor, sadržavao je 265 imena - govori. U Đurđevcu su dobili topli obrok i uspjeli su se okupati, a Irena je stupila u kontakt s Petrovim bratom koji je po njih s Krka krenuo za Zagreb. Tamo su se našli i 22. studenoga navečer, stigli su na Krk, gdje su ostali do prvog travnja iduće godine, kada Irena dobiva stan u Rijeci. Igor se nije vraćao. Majka je odlazila na razmjene na kojima ga nije bilo, a stizale su vijesti iz kojih se dalo zaključiti da mu se nešto strašno dogodilo.
Znali su za Ovčaru, a do Irene je došla i priča da je Igor bio među grupom od sedam mladića koje su namjeravali pustiti, no jedan ga je čovjek zadržao, prokazavši ga kao 'sina ustaše'. Bili su pripremljeni na najgore. Počelo je iskopavanje na Ovčari i razmjeri zločina postajali su sve očitiji. - Sve mi je bilo jasno kada su me pozvali na vađenje krvi. Zvali su iz Crvenog križa, rekli su da ne mogu govoriti preko telefona, već da će doći do nas, ali ja sam sve znala. Prije toga čak je objavljen popis poginulih među kojima je bio Igor, iako još nisu pronašli njegovo tijelo, zbog čega sam se ljutila. Kada su iskopali njegovo tijelo, zvali su me i pitali želim li ga doći vidjeti, jer bio je u sredini i tijelo je bilo očuvano. Odbila sam. Željela sam ga pamtiti onakvog kakav je bio prije nego što su ga odveli.
Pokazali su mi njegove stvari. U džepu je imao igračke, autiće koje je pokupio iz stana, zlatni privjesak sa svojim imenom i figuricu drvenog delfina koju je sam izrezbario u skloništu. Za tog delfina uopće nisam znala da ga je radio. Igor je bio jako talentiran, uvijek je nešto crtao, rezbario, svirao je harmoniku... Zadržala sam privjesak i delfina, za ostalo sam tražila da se pokopa s njim - govori. Kaže da je, na neki način, osjetila rasterećenje kad je pronađen. - Do tada, u snovima mi se pojavljivao mršav, gladan, poderane odjeće, molio je za pomoć. Sada sam ga mogla pokopati. U snove mi dolazi i dalje, ali sada kao sretan i nasmijan mladić, kakvog ga pamtim - govori Irena Kačić. Irena je u Rijeci otkupila stan od 62 četvorna metra u koji su uselili kao prognanici.
Zaposlila se u Studentskom centru, a Sandra i Silvija nastavile su školovanje. Na Drenovi je kupila obiteljsku grobnicu u kojoj su pokopani Igor i Petar, nije željela da ostanu u Vukovaru, u Aleji velikana, kako bi ih mogla posjećivati na groblju. U Vukovaru je nedavno otkriven spomenik "Otac i sin" koji prikazuje Petra i Igora. Spomenik je posvećen svim očevima i sinovima koji su stradali u obrani Vukovara i Irena je na to izuzetno ponosna. Majka i kćeri morale su nastaviti sa životom, noseći u sebi nezamislivu bol i tugu. Sandra je izgubila mlađeg bracu, Silvija svog blizanca, svoju drugu polovicu. - Kada je Silvija na jesen u Rijeci krenula u školu, dobila je salmonelu i bilo joj je dosta loše. Cijelo vrijeme se razbolijevala, jako joj je teško bilo.
Doktor je rekao da to ne može biti to, da se radi o konkretnoj bolesti, ali ja sam znala da je to zato što nema Igora, da ona fizički osjeća da mu se nešto strašno dogodilo - priča Irena. U Vukovar se nisu željele vraćati jer je njihov život sada bio u Rijeci. Irena ondje redovito odlazi na komemoracije, ali ove godine, zbog epidemiološke situacije, neće ići u Kolonu sjećanja. Veli da će otići sama, sa zetom, dva dana kasnije zapaliti svijeću na Ovčari. Kaže da se u tom gradu više ne osjeća ugodno. Iz pakla su, dodaje, došli u jednu mirnu sredinu, Riječani su ih jako lijepo prihvatili i tu im je sada dom. Irena je postala predsjednica Udruge udovica hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, koju i dan-danas vodi. Imaju brojne aktivnosti, kreativne radionice, osnovali su i pjevački zbor...
Sandra je završila višu građevinsku, živi sa suprugom u Pazinu, gdje radi u jednoj građevinskoj tvrtki i ima dvije kćeri, Petru i Emu. Silvija je završila višu ekonomsku, radi u Gradu Rijeci, oženjena je i ima kćerku Mateu. - Petra je dobila ime po djedu Petru, Matea po djedu Mati. Otac Silvijinog supruga također je ubijen u Lovasu, tako da Matea nikada nije upoznala svoje djedove.
Petra, koja ide u treći razred, lijepo slika, Ema pjeva u zboru Pazinske roženice, Matea isto pjeva u školskom zboru, lijepo crta... Kroz njih, moje divne unuke, danas vidim Igora - govori Irena Kačić.