Dok Rijekini igrači uživaju u vikendu u Rijeci, prije nego se u ponedjeljak vrate u bazu u Umagu na konačni “glanc” uoči otvorenja drugog dijela sezone u Maksimiru (19. siječnja), najčešća je tema u nogometnim krugovima “trade” koji se sprema na relaciji Rujevica-Maksimir.
Dakle, još su u tijeku pregovori oko prelaska Daniela Štefulja i Ivana Nevistića u Dinamo, u suprotnom bi smjeru trebali Neven Đurasek, Fran Karačić i Roko Jurišić. Ako uzmemo u obzir da su u Rijeci već na posudbi Sandro Kulenović i Luka Menalo, onda se tu doista radi o širokoj kombinaciji u kojoj bi oba kluba mogla profitirati.
Četiri ili čak pet milijuna
Spominje se svota od oko četiri milijuna eura koliko bi Dinamo u toj razmjeni mogao platiti Rijeci, u nekim riječkim krugovima čak se spominje i viša cifra - pet milijuna. Bio bi to novac koji Rijeci mnogo znači, a Dinamo bi u Štefulju i Nevistiću dobio igrače za budućnost na pozicijama koje Modri žele popuniti, a koji istovremeno, odmah čim dođu (na ljeto), mogu biti pojačanja, s obzirom na svoje partije ove sezone i iskustvo koje su skupili kroz nastupe u Europskoj ligi. Ostalim igračima uključenima u razmjenu, pak, velika prilika za dokazivanje i iskorak na prvoligaškoj, možda i europskoj razini.
U eri Damira Miškovića, nije tajna, Rijeka s Dinamom odlično surađuje u igračkom kadru, ne treba ni nabrajati koji su sve igrači pristigli iz Maksimira u Rijeci ostavili dubok trag. I sad su u Rožmanovoj momčadi Capan, Pavičić, Tomečak, Andrijašević, Menalo, Kulenović... Ali, zanimljivo je da je u suprotnom pravcu dosad otišlo mnogo manje igrača, Rijeka dosad nije željela prodavati igrače Dinamu, ili za Modre, barem, nije imala nikakav popust. Kad su, recimo, prošlog ljeta u Maksimiru željeli Čolaka, cijena je bila ista, ili slična kao i za inozemne ponuđače, Dinamo se konačno odlučio za povratak Marija Gavranovića.
Baš je Gavranović jedan od onih rijetkih igrača koji su u Miškovićevoj eri otišli s Kvarnera prema Zagrebu, ali, također, nakon što ga Rijeka više nije mogla zaustaviti. Nisu Riječani htjeli Dinamu prodati svog napadača, on je pred kraj ljetnog prelaznog roka 2017. osvanuo u Maksimiru na pregovorima, ali Riječani ga nisu željeli pustiti odmah, iako je Dinamo nudio i odštetu. Gavranović je došao u siječnju, kao slobodan igrač ili uz neku minimalnu naknadu. Još jedan igrač kojeg Rijeka nije željela prodati Dinamo bio je Marin Leovac. Igrao je odlično u Kekovoj Rijeci, Dinamo ga je stalno “mjerkao”, u jednom trenu činilo se i da je dogovor blizu, čekala se samo službena potvrda. Međutim, u zadnji tren sam Mišković stopirao je transfer. Pričalo se tada i da je to učinio i zbog pritiska dijela navijača, koji nisu tada dopuštali da Rijeka svoje najbolje igrače prodaje “omraženom” rivalu.
Tržište diktira
Točno ili ne, Leovac je ostao tada u Rijeci, kasnije otišao u PAOK i poslije otamo došao u Dinamo. Htio je Dinamo dovesti i Josipa Mišića, no niti taj posao se nije realizirao, sad je i on, koju godinu kasnije, došao okolnim putem. Bilo je još nekih igrača Rijeke o kojima su u Dinamu razmišljali, oko nekih se i pregovaralo, ali na kraju su samo Ivan Boras i Marko Lešković transferirani u Maksimir. Dinamo je 2016. za Leškovića platio milijun i pol eura, a prema Rijeci, doduše ne direktno kao dio paketa, otišao je i Franko Andrijašević. Objektivno, Rijeka je u tom “dealu” opet bolje prošla, dobila je i novac i igrača koji joj je donio i povijesni naslov.
Vremena su se ipak malo promijenila, nisu vjerojatno ni navijači više toliko uporni u svojoj težnji da Rijeka ne prodaje igrače suparnicima, ali i tržište je malo promijenilo odnose u doba korone. Teško je pronaći kupce za Nevistića i Štefulja za svote koje bi Rijeka to željela, lakše je poslovati s Dinamom. Koji treba taj profil igrača, zna što obojica mogu ponuditi i manje su rizična kupnja nego ijedan igrač sličnih vrijednosti iz inozemstva. A k tome su još i mladi, pa Dinamo u budućnosti može na njima i zaraditi. Tako bi to trebalo biti, ali nije lako sve dogovoriti, uskladiti sve želje igrača i klubova.