Osijek je zapjevao na Poljudu, prvo na travnjaku, a onda i u svlačionici. Premda su se odnosi promijenili, još uvijek je za svakog gosta veliki uspjeh pobijediti Hajduk u Splitu. Osijek je zasluženo uzeo sva tri boda, neutralizirao je domaćina potvrdivši sve limite splitske momčadi.
Krajem siječnja Hajduk je izgubio od Lokomotive na Poljudu ne uputivši nijedan udarac u okvir vrata, promašivši pritom i kazneni udarac (Caktaš). Prije dva i pol mjeseca Hajduk je izgubio od Osijeka u Gradskom vrtu (0:2), a pritom u drugom poluvremenu nije uputio nijedan udarac prema vratima.
Nije slučajno
Sredinom travnja Bijeli su ponovno poraženi od Osijeka, u poljudskih 0:1 pucali su triput prema Ivušiću, ali nijednom u okvir gola. Što se promijenilo? Ništa. Unatoč četiri nova igrača koja su se u međuvremenu priključili Bijelima, sve je izgledalo kao “deja vu”. Već viđena epizoda nekog lošeg, negledljivog filma. Tako je izgledao Hajduk u Osijeku, još lošije pred dva dana na Poljudu protiv Bjeličine momčadi.
Nakon osam utakmica bez poraza Hajduk je još jednom pao u dvoboju protiv boljeg suparnika. Dvaput kontra Osijeka i jednom s Dinamom, tri su Tramezzanijeva poraza u ogledima s vodećim tandemom. Protiv ostalih suparnika prolazio je pobjednički recept na dva temelja. Snažni defenzivni gard i pojedinačna klasa Livaje u ofenzivnom dijelu. Tramezzani je na tim osnovama posložio i sastav za Osijek, s naglaskom na tri defenzivca u sredini, čime je stvorio dupli blok s ukupno sedam igrača.
S obzirom da su se veznjaci često povlačili ispod središnje linije igrališta, veliki je prostor ostao između sredine i napada. Odsječeni su bili Livaja i Kačaniklić, a posljedično i Umut, koji ovisi o loptama dva “polušpica”. U takvoj postavci Tramezzani je od početka bio svjestan da će i bod biti odličan doseg, međutim, jedan bljesak ekstra klase s druge strane, Mierezov skok iznad Vuškovića, potpisao je rezultatsku prevagu.
Već smo nakon pobjede u Puli kazali kako su Hajdukove utakmice slične kao “jaje jajetu”. Osijek je potvrdio izrečenu konstataciju jer Bijeli igraju točno koliko im kvaliteta protivnika dopusti. S Osijekom u defenzivi, s momčadima iz “podruma” ljestvice u kontroliranom napadu. Zato se poraz od Osijeka u konačnici i nije doživio s posebnom dramatikom jer, nažalost, takvi neuspjesi postaju konstanta. Ništa nije slučajno, ni Hajdukovo peto mjesto ove sezone, ni činjenica da već devet godina Bijeli ne mogu niti do drugog mjesta. Sezonama smo analizirali kojim putem je Rijeka stigla do vrha, a sada je očito na redu Osijek. U zadnjih osam splitskih dvoboja Hajduk je samo jednom pobijedio Osječane, u studenome 2019. s Burićem na klupi. Ne dogode li se ovog ljeta velike, ključne promjene igračkog kadra, i sljedećih sezona Hajduk će pratiti kako se Dinamo i Osijek bore za naslov. Istina je da je Tramezzani na proljeće podigao momčad, ali jasno je određen limit ove ekipe. U najboljem slučaju treće mjesto, ali daleko je i taj najbolji scenarij. Gorica je u velikom padu, Turopoljci kao na pladnju serviraju treću poziciju, međutim, Hajduk još nije spreman uzeti poklon. U konkurenciji je dakako i Rijeka...
Važna pitanja
Odluka će u konačnici vjerojatno pasti u međusobnim dvobojima, ali nakon Osijeka su na površinu ponovno izašla dva pitanja koja su puno važnija od jedne utakmice. Prvo je vezano uz momčad jer ovom bezidejnom Hajduku nastup u Europi je nepotrebno opterećenje. Drugo je još bitnije jer zadire u temelje projekta stvaranja bolje momčadi. Je li se Livaja umorio od ovakvog bezličnog Hajduka? Odgovore bi nam mogao približiti već sljedećeg tjedna kada Bijeli gostuju u Koprivnici i na Maksimiru.