Nekad bude neugodno kada vidite koliko neki sebi pripišu zasluge za nečiji igrački iskorak. Može se i razumjeti. U nogometu je poštivanje minulog rada deficitarna kategorija ponašanja. Pa kada netko doista ima neki dojmljiv doseg često mu ga kroz vrijeme znaju umanjiti te postupno “oduzeti” u liniji zasluga. Ono što me fascinira je kako međutim svi slabo čuju kada se postavi pitanje o doprinosu nekom neuspješnom igračkom projektu. Štoviše, kada se neki igrači kasnije afirmiraju, onda još manje čuju pitanje kako ga se nije ranije prepoznalo…

Prošlih dana elitni svijet nogometa svjedočio je happy endu jedne priče koja je bila dramatična. Ne nažalost i ekskluzivna. Junior Messias golom u 87. minuti dvoboja Atletico - Milan donio je gostima pobjedu i oživio nadu u drugi krug LP, odnosno osnažio ambiciju da se barem zadrži u Euroligi. Bila je to bajkovita večer za Brazilca rođenog 1991., a koji se ovog ljeta, u filmskom tijeku oživljene karijere, iz Crotonea preselio u veliki Milan.

Utjeha u alkoholu

Messias, rodom iz Belo Horizontea, bio je jedan od mnoštva talentiranih Brazilaca koji su maštali kako će postati veliki igrači. No, kada mu je, dijelom i zbog njegova ležernog življenja, razvoj karijere otišao u krivom pravcu, utjehu je potražio u alkoholu. Loše se hranio, prepustio se sudbini i razočaran u sve one koji su mu podmetali klipove, ili ga jednostavno nisu podržali ili prepoznali, umalo je stradao. Vraćajući se s vjenčanja svog brata, pijan i neispavan, u neispravnom vozilu, za tren je zaklopio oči i to ga je umalo koštalo da se one više nikad ne otvore. Sletio je izvan ceste, a imao je sreću da je bilo ravno polje. Malo se natukao, puno se uplašio, ali je, kako sam govori, shvatio Božju poruku i novu šansu koju mu je pružio.

Sa suprugom i dva sina uskoro je odlučio promijeniti život. Emigrirao je u Italiju, gdje mu živi jedan brat, i uz njegovu pomoć pronašao posao. Tako je ostao na pravom putu. Skrbio je o obitelji, postao je đakon, pomaže siromašnima i volontira. Za život je zarađivao kao dostavljač trgovačkog centra u mjestu blizu Torina, raznoseći kućanske aparate klijentima. Usput je za svoj gušt i opuštanje igrao rekreativne turnire u emigrantskom kvartu.

Jedne večeri sasvim slučajno je došao Ezio Rossi, nekad igrač Torina, kako bi pratio svog prijatelja koji je vodio jednu od momčadi. Vidjevši kako igra Messias, odmah nakon utakmice zaletio se prema njemu i viknuo “što ti dovraga radiš ovdje… Moraš bježati gore!”. Rossi je ubrzo preuzeo Casale, momčad u D (četvrtoj) razini calcia i odmah je pozvao Messiasa. Ovaj ga je opet šokirao zahvalivši mu.

“Razočarao sam se u nogomet u Brazilu, u trenere oportuniste, direktore i sve one koji interesno usmjeravaju sudbine igrača. Moram brinuti o obitelji i čuvati posao.”

Sva sreća Rossi je bio uporan, na kraju mu dogovorio plaću od 1.500 eura i apartman. Za Božić mu je donio mnoštvo kutija hrane za obitelj. Sve ostalo je (sada) legenda. U 6 godina je od rekreativnog kvartovskog haklanja stigao do Milana, s 30 godina! Crotone, koji ga je doveo gratis, ljetos ga je posudio Milanu za 2,6 milijuna a uskoro će ga otkupiti za 5,6 milijuna eura! Scenariji za Božićne holivudske filmove…

U proljeće ove godine, za vrijeme reprezentativne pauze, ondašnji trener Lokomotive Samir Toplak pozvao je nekoliko juniora da se pridruže momčadi za prijateljski susret s Orijentom. Akter o kojem govorimo čak nije bio odmah u prvoj grupi pozvanih, nego je naknadno priključen. Odigrao je tako da ga je trener odmah priključio prvoj momčadi, koja se borila za ostanak. Toplak je rečeno o talentu i pokazao na djelu te je Lukasa Kačavendu postavio u prvu postavu. Sreća za njega i klub jer je taj 18-godišnjak zajedno s najboljim prijateljem Šimićem odlučno doprinio da Lokomotiva zadrži prvoligaški status.

Toplakova odluka

Kačavendu je odmah bezecirao i Igor Bišćan za U21 selekciju. Logično. Taj momak je toliko iskakao, i to odmah, da jedino logično pitanje koje se nameće jest - što bi bilo da Toplak nije trebao te juniore za Orijent? I još jedno. Kako igrač koji nije aktualne potencijale stvorio u dva mjeseca, nije prepoznat za niti jednu od mladih selekcija Hrvatske? Kad u kadetskoj dobi (Dinamo) nije zamijećen njegov talent još se i može prihvatiti, jer s 14 godina igrači se tek fizički razvijaju. No, sa 17-18 godina da se takav potencijal ne zamijeti, to je zbilja (nelagodno) pitanje za razne stručne stožere. Kačavenda je brz, agilan, tehnički potkovan igrač, odličnog šuta, profinjene ljevice. Ali eto, kod nas ni takvi potencijali nekad nisu dovoljni da se uvidi talent i isti ne izgubi negdje po putu razočaranja i raznih oportunističkih igara na svim razinama domaćeg nogometa.

Kako Messias, tako i Kačavenda, praktično su slučajno, u kratkom vremenu, drastično iskoračili. Razlika između njih je 12 godina. Naš igrač je, za razliku od Brazilca, dodir nogometne vile i “slučajnost” doživio na početku karijere. Poklopio se trener (Toplak), situacija (deficit kadra kluba) ali i zasluga da je pristojan momak i željan rada, uz tehničke kvalitete koje ima. Koliko se takvih situacija ne poklopi, nažalost. U svakoj opciji recku zasluga treba pripisati Toplaku, neka se zna. Jer sutra će biti...