Postoji jedna uzrečica koja se koristi kad se želi dočarati život u strahu. Kad se želi opisati atmosfera stege ili prijetnje, nerijetko se kaže: "Morao si paziti da ne kažeš krivu riječ". Ta uzrečica - "Morao si paziti da ne kažeš krivu riječ" - koristi se često, u raznim kontekstima, za razne epohe, od staljinističkih čistki do Golog otoka. Ipak, onaj tko izgovara tu rečenicu obično ne misli doslovno. Da biste izgubili slobodu, ili posao, ili život, ili građanska prava, obično je potrebno više od jedne riječi. Potrebna je barem rečenica, rečenični sklop, neželjena ili krivovjerna misao. Međutim, postoji iznimka. U Hrvatskoj postoji (odnosno, postojao je) čovjek kojem je život usmjerila doslovno "kriva riječ". Zbog te krive riječi taj je čovjek izgubio posao, ostao na cesti te sljedeća desetljeća proveo u uzaludnom sudovanju. Tom je čovjeku jedna kriva riječ pomrsila sudbinu i uništila starost. A sve se to dogodilo zbog riječi koja je naoko bila tako banalna, apolitična i ni po čemu kontroverzna. Zbog riječi "tavanica".
Čovjek o kojem je riječ nosi ime Mile Novaković. Ovaj Mile Novaković - kojim se bavimo u ovom tekstu - nije ni banijski krajinski vojni zapovjednik, niti šef beogradske policije u vrijeme Đinđićeva ubojstva. Za razliku od dvojice slavnijih imenjaka i prezimenjaka, "ovaj" Mile Novaković poživio je život u potpunoj, neupadljivoj provincijskoj anonimnosti. Sedamdesetih se godina doselio u Baranju, gdje su on i supruga dobili nastavničke poslove. U srednjoškolskom je centru u Dardi predavao tehničke predmete. Radio je to i sedamdesetih, i osamdesetih i devedesetih.
A onda je jednog dana koncem 90-ih na lokalne prosvjetne vlasti pristigla roditeljska pritužba. U pritužbi je pisalo da nastavnik Novaković u učionici ne govori hrvatski. Ravnateljica je stvar uzela zaozbiljno. Nastavniku je Novakoviću na sat poslala inspekciju, a nadzorno je tijelo ustanovilo da nastavnik iz Darde doista na nastavi govori srpski. Profesor Novaković - naime - umjesto riječi "strop" rekao je "tavanica". Zaključili su da Novaković nije jezično kompetentan da bi u školi hrvatskoj djeci držao nastavu. A pošto - jelte - nije bilo potrebe za nastavnikom PTO-a na srpskom, Mile Novaković iz Darde dobio je otkaz. U tom trenutku - 1998. - imao je 55 godina. Tako je kriva riječ - "tavanica" - otpuhala dotadašnji život nastavnika Novakovića. Našao se na ulici u najgorim godinama, debelo premlad za penziju, a prestar da bi radio išta novo i drugo.
Nastavnik se iz Darde, međutim, zainatio i dao na sudovanje. Tužio je vlastitu bivšu školu zbog neopravdanog otkaza. Njegova je tužba šetala vazda efikasnim hrvatskim pravosuđem, lutala je od općinskog, preko Županijskog do Ustavnog suda, no ni jedan od tih sudova nije Novakoviću dao za pravo. Posljednji hrvatski sud koji je potvrdio nastavnikov otkaz - ovaj Ustavni - učinio je to 2014. Za Hrvatsku je time "slučaj tavanica" bio zaključen. Ali ne i za Novakovića, ne i za njegova osječkog odvjetnika. Njih dvojica odlučili su stvar tjerati do Strasbourga. Tužili su Republiku Hrvatsku Europskom sudu za ljudska prava koji je nakon osam godina sudovanja presudio da je Novaković bio u pravu. Na sreću Republike Hrvatske, sud u Strasbourgu nije se bavio ni tavanicom ni stropom, nije se bavio time jesu li hrvatski i srpski jedan jezik ili dva, nije se bavio opravdanošću prohtjeva za jezičnom čistoćom. Sud je presudio samo to da prosvjetne vlasti nisu dale dovoljno prilike Novakoviću da se reeducira i popravi jezične kompetencije.
Da - ukratko - nisu smjele šutnuti na ulicu čovjeka s tridesetak godina staža, a da mu nisu dali šansu. Sud je stoga Novakoviću presudio (iskreno - mizernu) financijsku odštetu, a Hrvatskoj globu. Profesor iz Darde - međutim - svoju konačnu pravnu pobjedu nije dočekao. Preminuo je lani u 77. godini, a da pravorijek iz Strasbourga nije doživio. Tako je jedna riječ - "tavanica" - usmjerila sudbinu profesora iz Darde. Zbog te jedne riječi on se u godinama kad je čovjek prestar za promjene našao na ulici. Zbog te jedne riječi on je posljednjih dvadeset i jednu godinu života proveo po sudovima. Poput nekog Cankareva ili Kočićeva lika, Novaković je četvrt stoljeća starosti proveo obijajući urede fiškala, obilazeći ročišta i skupljajući poniženja. Nakon četvrt stoljeća sudovanja morao je, vjerujem, imati uvezan fajl spisa debeo makar pedalj. Morao je imati već i istanjene živce, morao je potrošiti i nemalo para.
Baranjski je Jernej svoje stare dane umjesto na zdravije i konstruktivnije stvari potrošio na sudove. A sve to zbog te proklete tavanice. Pri čemu su sve to vrijeme - bar kad je "tavanica" posrijedi - postojala dva polazišna nonsensa. Prvi je od njih taj da je "tavanica" bila i još jest hrvatska riječ. A drugi je taj da "tavanica" i "strop" - jebiga - ne znače istu stvar. Da je "tavanica" hrvatska riječ, ne tvrdim ja. To tvrde hrvatski rječnici i leksičke baze, to tvrdi i portal Jezikoslovac koji uz riječ tavanica nudi i dva značenja: "tavan", odnosno, "stropna greda". Stan na drugom katu nebodera ima strop, no nema ni tavan ni tavanicu. Tavan nema i ne može imati strop, ali može imati gredu, odnosno tavanicu. Uz tavanicu možete objesiti pršute, o strop možda. Pod tavanicom se mogu čuti čudni šumovi iz horora, pod stropom - teško.
U stvarnom svijetu - dakle ne onom u kojem žive prosvjetni inspektori, jezični policajci i hrvatski nacionalisti - strop i tavanica su dvije različite stvari koje je nemoguće pomiješati. Dobar jezik dobro služi onda kad nam da alate da te dvije stvari razdvajamo, da ih ne brkamo. Ali, hrvatske nacionaliste i jezične policajce nikad nje zanimao dobar jezik, njih je zanimao čist jezik. Da bi jezik bio čist, trebalo je ukinuti razliku između stropa i tavanice, a potom "strop" proglasiti hrvatskim, a "tavanicu" srpskim. A onda, kad ste to napravili, dobili ste kijaču da s njom mlatite po ljudima, da lingvističkim češljem prebirete po njihovoj sudbini. Kao što su to napravili sa sudbinom profesora iz Darde. Strasbourg je na kraju presudio u korist pokojnog nastavnika Novakovića. Ali taj pravorijek bilo bi karikaturalno nazvati hepiendom. Jer baranjski Jernej svoju je pravdu čekao 22 godine. Na kraju je nije dočekao, jer je umro prije presude.
Posljednjih mu je deset godina aktivnog života bilo uskraćeno da se bavi svojim poslom koji je, pretpostavljam, volio. Posljednjih je dvadeset godina proveo obijajući sudove i gutajući poniženja. U međuvremenu su svi oni koji su mu to priredili otišli u mirne i zaslužene mirovine. Na svojim su mjestima - spokojni i nedodirnuti - i svi suci koji su dvadeset godina razvlačili spis po belomanastirskim, osječkim i zagrebačkim sudnicama. Neće ni trepnuti nitko od svih tih ljudi, koji u dvadeset godina nisu imali potrebu - recimo - otvoriti rječnik, ili jezični portal. I - recimo - provjeriti postoji li u njima ta đavlija "tavanica". Priča o "tavanici" i profesoru Novakoviću, nažalost, nije samo priča o jednoj nesretnoj osobnoj sudbini, o još jednom od stotina tisuća ljudi koji su upali u prorez među daskama post Jugoslavije. Ta priča je ružni, ljigavi case study u kojem se ogleda i povijest i sadašnjost Republike Hrvatske. Ta priča, za početak, baca trak svjetla na te 90-e, na vrijeme koje se u Hrvatskoj memoriji sve uspješnije cementira kao "dani ponosa i slave".
Sudbina jednog nastavnika iz Darde podsjeća nas koliko je to bilo suro i olovno doba, doba kad se posao gubilo zbog "krive riječi", samo što zbog nje, eto, ne bi kao '48. završio na Golom otoku. Umjesto toga, završio bi nezaposlen, ili u emigraciji. U gorem slučaju, u Paviljonu 22 ili Lori. Drugo, priča o nastavniku iz Darde stavlja u kontekst i tipično desničarsko žuganje o tzv. hrvatsko-srpskoj koaliciji. Kad se na desnoj hrvatskoj političkoj sceni počne grintati kako su Srbi sve zgrabili, kako drže vladu u šaci i profitiraju od održavanja većine, treba koji put podsjetiti kakve su to velebne, širokogrudne ustupke zauzvrat dobili nezajažljivi Pupovčevi manjinci. Eto jednog: neće, recimo, dobiti otkaz ako na radnom mjestu u javnoj službi bubnu riječ tavanica.
Postoji naposljetku i treći aspekt ove priče, aspekt koji je meni kao profesionalcu riječi najzanimljiviji: a to je lingvistički. Priča o "tavanici" i "stropu" profesora Novakovića, naime, jasno pokazuje koja je stvarna svrha jezičnog purizma. Jezični higijeničari redovno će reći da je njihov motiv da jezik bude čišći, precizniji, ukratko: bolji. Primjer "stropa" i "tavanice" uzorno demonstrira da stvari stoje upravo obrnuto. Jezično je čistunstvo spremno žrtvovati preciznost, zamagliti jasnoću, dokinuti distinkcije, srezati raznovrsnost, otupiti slikovitost i zamrznuti razvoj samo da bi se postigao jedan jedini, željeni efekt. A to je isključivanje, šikaniranje, ideološko podčinjavanje. Logika jezičnog čistunstva neumoljivo je totalitarna. Pusti li joj se prst, ona će uvijek ugristi ruku. Na kraju svatko od nas dođe na red zbog krivo izgovorene "tavanice". Prije ili poslije, svatko od nas može postati, svatko će postati Mile Novaković.