Ovo je emancipacijski projekt. I mi, i Rimac, i Prostoria, ustvari, emancipiramo Balkan, istočnu Europu, bivše socijalističke zemlje na zapadnom tržištu, kaže poznati produkt dizajner, koji u novom brendu hrvatskog namještaja figurira kao kurator - onaj koji bira teme i dizajnere.
Hrvatski brend namještaja Nunc prvi se put predstavio na Imm Cologne u Kölnu, BFF-u te naposljetku i domaćoj publici na Zagreb Design Weeku i Ambijenti. Iza brenda stoji Ancona grupa iz Đakova, kojoj je na čelu Markica Stanušić, a namještaj oblikuju mladi dizajneri iz šire regije. Od osnivanja su osvojili desetak nagrada, posljednje je jedno od najvažnijih europskih priznanja German Design Award za stol Ala koji potpisuju dizajneri RU:T i Nataša Njegovanović.
Nedavno su u Zagrebu, na adresi Ilica 168 a, uz Trg Franje Tuđmana, otvorili showroom, što je, uz prestižnu nagradu i povod našem razgovoru s Nikolom Radeljkovićem, dizajnerom iz mnogima poznatog kolektiva Numen/ForUse, jednom od prvih dizajnerskih grupa kod nas koje su se bavile produkt dizajnom. U Nuncu je u ulozi kreativnog direktora, odnosno, kako sam kaže, “kuratora”.
U Showroomu nas dočekuje i brend menadžer Marko Raguž, koji nam govori kako su njihov namještaj za sada dobro prihvatila belgijska i talijanska tržišta, u Italiji su posebno dobro prihvaćene njihove stolice, te kako planiraju i daljini proboj u Europi. Neće se koncentrirati isključivo na domaće kupce, na tako malom tržištu to nije niti isplativo. No, domaćih kupaca, dodat će, sve je više: “To su mladi, urbani ljudi s malo višim primanjima. Oni koji su osviješteni da znaju cijeniti dizajnerski namještaj i domaću povijest razvoja određenih komada. Ta jezgra se u Hrvatskoj polako stvara, što se i osjeća.”
Nastanak Nunca objašnjava nam Nikola Radeljković. “Projekt je počeo prije dvije i pol godine s konceptualnom kuhinjom koja se rastvarala u prostoru za sajam u Milanu. Nunc je zamišljen kao ozbiljni izdanak Ancone u vidu autorskog dizajnerskog brenda, za što smo okupili tim iz regije, autore među kojima su Nataša Njegovanović, Tvrtko Bojić i Karla Paliska, kojima su se onda priključili i drugi, a koji su u doslovce mjesec dana napravili štand kojim smo se predstavili. Brzo su se nametnule teme suvremenog čitanja slavonskih tradicija, materijala i boja, iz čega se polako započela slagati kolekcija.” Radeljković kaže kako mu je ovaj dio posla jako ugodan između ostalog i zato što nije riječ o situaciji u kojoj je njegov autorski ego dominantan: “Kao Numen smo dugo na sceni i na neki način imamo obavezu stvarati karakteristične proizvode. Ovdje nisam u tom položaju. Trudio sam se da autori zadrže neku vrstu zajedničkog pisma i jezika, a želja mi je i promocija tih mladih autora. Nagradama koje su u međuvremenu osvojili, uostalom, dobili su priliku da se nametnu kao ozbiljni dizajneri.”
Radeljković tumači da je prije desetak, dvadesetak godina u Hrvatskoj djelovalo samo nekoliko produkt dizajnera. Sada se, kroz Prostoriju te Artisan, a sada i Nunc te pojedine osobne poduzetničke projekte profilirala jedna nova generacija: “Novim se ljudima mora otvoriti prostor. Bilo bi ne samo dosadno nego i štetno da sve rade isti ljudi. Sebe u okviru Nunca doživljavam kao nekog tko iskustvom te nekim oblikom etičkog autoriteta prema proizvodu, brendu i kontekstu dajem smjernice. I to mi je novi izazov.”
Zapravo je, pitamo Radeljkovića, njegova uloga ona kreativnog direktora? “Usporedio bih to sa situacijom kada imate izložbu pa pozovete autore čije radove potom stavljate u kontekst. Riječ je o, na neki način, kuratorskom poslu. Primjerice, kada kustos Bijenala industrijskog oblikovanja nametne temu, oko te se teme autori počinju okupljati. Naravno, ovdje je situacija drugačija jer na kraju dana moramo imati i ekonomski feedback.” Raduje ga, dodaje, da se oko Nunca situacija ponovo pokreće. “Koronakriza je došla, naime, u najgorem mogućem trenutku, nakon tih prvih prezentacija na sajmovima, kad tek dobivate vidljivost, nakon čega bi trebala početi ozbiljna komunikacija s klijentima. Na samim počecima nema jasno vidljivih ekonomskih rezultata. Kupci su oprezni, prije nego što počnu investirati u vas, očekuju kontinuitet kvalitete, podrške, stila, servisa. Zato se prvih godinu do dvije ništa ozbiljno ne događa na tom polju. U trenutku kad se trebao početi osjećati rezultat našeg rada, dogodio se lockdown. No, moram reći da je Ancona pokazala stabilnost. Dodatno su se ekipirali, došao je i Marko koji je iskusan menadžer i promjena se jednostavno osjeti. Etabliranim su se proizvođačima, čim se malo oslobodio lockdown, vratili stari kupci i sve se nastavilo kao i prije, možda čak i bolje. Nama je jako važno da se 2021. održe sajmovi, da se na njima pokažu novi proizvodi. Jednako nam je bitno i otvaranje ovog showrooma u Zagrebu, u kojem razgovaramo. Inače, istovremeno je otvoren i showroom u Đakovu, koji je i fotografski studio”, govori Radeljković.
Kako je čitava priča potekla iz Slavonije, i priča o namještaju vezuje se uz ovaj hrvatski kraj. Radeljković nastavlja: “Željeli smo i kulturološki i ekonomski drugačiju priču. Ovim namještajem među ostalim dajemo odgovor koliko je stabilno društvo, kako živi te, na kraju krajeva, kako može živjeti.” Zanimljiv je, dodaje, i povratak u lokalnu sredinu: “Nekoliko restorana u Đakovu ima namještaj Nunca i automatski je život cijele zajednice na neki način podignut na neku drugu razinu. Kad ljudi imaju vidljiv rezultat rada pred sobom, drugačije se odnose prema radu nego kad vide samo poluproizvod koji se transportira u nepoznatom pravcu. Ovako, kad ste vi taj koji ste brusili taj rub drveta, sutra ga vidite kao materijal od kojeg je oblikovan namještaj u dućanu, a prekosutra u najboljem restoranu u gradu, postajete svjesniji da ste dio te čitave priče. Samim tim nekako i sredina postaje i zdravija. Smatram da je to velik problem u suvremenoj ekonomiji: u velikim kompanijama gubi se veza između osobe i rezultata njezina rada. Kod manjih tvrtki, pogotovo onih više kvalitete, svaki radnik ima vidljiv vlastiti udio, što se osjeti u konačnom rezultatu.”
Nunc na latinskom znači odmah, sada. Naziv je, govori Radeljković, bio tu prije nego što se on pridružio ekipi: “Taj smo naziv uzeli kao apstraktnu podlogu na kojoj počinjemo graditi brend. Latinski nam je, kao sudionicima zapadne civilizacije, nezaobilazan. Poslije smo shvatili da se mora jasno komunicirati podneblje.”
Radeljković se, među ostalim, inspirirao i knjigom Martina Jakšića “Divanimo po slavonski”. Riječ je o autoru koji se desetljećima bavi leksičkom građom Slavonije. Odatle i neki od naziva namještaja: ala je proširenje atrija posvećeno uspomeni na pretke, taraba drvena ograda. Niz je primjera. “Knjiga mi je bila zlatni rudnik. Slavonsko narječje mješavina je turcizama, germanizama, srbizama, imate i rusinskih sela, Talijana”, objašnjava Radeljković.
Strateška je odluka tvrtke bila da se iskoristi potencijal Balkanske dizajnerske mreže, koji su davno povezali Radeljković i još skupina autora. Trebali su pronaći zajednički nazivnik njihovu djelovanju: “Idealno je bilo da se priče tih autora baziraju na Slavoniji, da u Đakovu pronađu mogućnost opredmećivanja svojeg doživljaja konteksta. Cijela je ta priča, uostalom, bila inspirativna i arhitektima iz Biroa, koji su projektirali showroom i editorijal, a nadam se i neke buduće sajmove koji dolaze. Imamo zajedničko tlo iz kojeg gradimo i kolekcija djeluje kompaktno. Velik je problem multidizajnerskih brendova što za njih rade Skandinavci, Talijani i Francuzi, od kojih se očekuju različiti izrazi i ideje, što se onda dugoročno pokaže komplicirano, a u slučaju Cappellinija, primjerice, to se pokazalo i neodrživim.”
U prezentaciji namještaja showroom im je od velike pomoći - “nužan je za ovakav namještaj jer ga čovjek može doći opipati. Do sada nismo imali tu mogućnost, odnosno imali smo ju samo u tvornici, a to nije bilo to. Uostalom, Zagreb jest centar tržišne i ekonomske moći i nužno je i u ovom gradu držati prezentacije.” Showroom, u kojemu između namještaja stoji sijeno kao podsjetnik na slavonsko podrijetlo namještaja, ima i izlagački potencijal, smatra Radeljković. “Planiramo dovesti i umjetnike da izlažu. Primjerice, među važnijim nam je suradnicima bila fotografkinja Ankica Uršić Molnar, čiji su pejsaži korišteni kao dijelovi kampanje. Stvarno se čovjek pronađe u tim bojama i u tom sentimentu, i to je i dizajnerima bilo inspirativno.” Osloniti se na domaće tržište, koje im je ipak premalo, nije isplativo. Planiraju se, kako je rekao i Raguž, širiti na šira područja. Mnoga od tih tržišta zahtijevaju prirodne materijale: “Recimo, poznati proizvođač danskog namještaja ima devedeset posto vunenih tkanina koje ne mijenjaju boje i protupožarne su jer se vuna gasi.”
Ancona, grupa čije je Nunc dio, pretežno se oslanja na tržište opremanja, primjerice, hotela, ureda, studentskih ili staračkih domova. “Nuncova je proizvodnja s tim komplementarna. Možete investitoru ponuditi i vlastiti proizvod, koji može bolje ukomponirati s drugim rješenjima u interijeru. Postoji puno inicijativa da domaći proizvođači pomažu jedni drugima. Na kraju krajeva, mi se na zapadu Europe i dalje percipiramo kao građani drugog reda. Ovo je, stoga, i emancipacijski projekt. I mi, i Rimac, i Prostoria, zapravo, emancipiramo Balkan, istočnu Europu, bivše socijalističke zemlje na zapadnom tržištu.”
Nikola Radeljković pojavio se na sceni devedesetih godina, u sklopu Numena, sa Svenom Jonkeom i Christophom Katzlerom. Bavili su se instalacijama, kazališnom scenografijom i, primarno, produkt dizajnom, namještajem. Objašnjava kako je bilo stasati na sceni tih godina. “U prvom valu tranzicije proizvodnja se sustavno uništavala, a svako je nasljeđe bilo označeno kao komunističko”, kaže. Ipak, u bivšoj Jugoslaviji bilo je puno kvalitetne industrije namještaja ili? “Bilo jest dobre industrije. No, ona je već osamdesetih godina bila u krizi. Problem zatvorenog tržišta jest da proizvođači nisu, na žalost, bili suočeni sa zapadnoeuropskom konkurencijom, nego su dobivali velike narudžbe posredstvom državnih agencija. Kada su došli u situaciju da moraju biti konkurentni, kada su od njih odjednom prestali naručivati stotine tisuće komada, nisu se snašli, nisu znali kako prezentirati i distribuirati proizvod, pa su potpisivali gotovo ucjenjivačke ugovore za ‘loan’ poslove kako bi preživjeli. Dugoročno je to bila štetna politika. Sada imamo priliku promijeniti percepciju ozbiljnih kupaca koji će znati cijeniti originalnost, kvalitetu i kontinuitet.” Radeljkovića pitamo da usporedi sazrijevanje njihove generacije dizajnera i današnjih dizajnera. “Nama nije bila dostupna tolika količinu informacija. Imali smo časopise poput Domusa, Internija i slične, koje smo čitali. Sada se preko portala poput Dezeena i mnoštva sličnih može pronaći čitav šum informacija. Do informacija je lakše doći, no teže se probiti kroz taj šum, filtrirati što je kvalitetno i vrijedno.” I sam se prisjeća kako su oni kao Numen ušli jako mladi u međunarodne krugove. “Toliko smo grešaka radili, toliko smo gluposti, profesionalno govoreći, napravili koje su bile štetne i za nas i za naše projekte”, kaže Radeljković, koji smatra kako je generalni problem Hrvatske, ne samo na polju dizajna, ali i tu, nedostatak jasne strategije razvoja. “Nemamo definirano što su naši prioriteti i kako se razvijati”, sažima.
Među njihovim su najtraženijim proizvodima barska stolica Cot, čiji dizajn potpisuju RU:T i Nataša Njegovanović, stol Ala istih dizajnera, stolac Bolta, za čiji je dizajn zadužen Regular Company, police Sfumato, koje potpisuje Filter... Police su napravljene od tri modela modula, imaju dva lica, mogu biti zidne ili razdvajati prostor.
Stol Ala sjajno je, kaže, prihvaćen od kupaca, a nedavno je dobio i German Design Award. Zapravo, gdje god da dođe, dobije nagradu. Drvene su to ploče koje se mogu pomicati, pa može sjediti, po potrebi, po dvoje ljudi ili njih dvadeset, zajedno za stolom. Radeljković govori: “Stol je zapravo loša definicija za Alu. To je sustav šine u koji se stavljaju razni plug-inovi. Možete širiti stol od dvadeset metara za koji može sjesti i pedeset ljudi ili napraviti od jednog osam malih stolova, intimnijih, odvojenih cvijećem. Ili grickalicama u restoranskim situacijama. Radi se, upravo dok razgovaramo, i outdoor verzija ovog stola. Mogao bi se, teoretski, napraviti brend samo od tog, jednog proizvoda. Bilo je takvih primjera u prošlosti, da od jednog takvog komada namještaja krene brend.”
Spominje outdoor verziju Ale. Koliko koronakriza utječe na nove vrste oblikovanja? “Sve što ste imali oblikovano za unutra, prebacit ćete i u verziju za van. To vam je olakšano kad imate nešto fleksibilno kao što je Ala. Ono što je primjetno, generalno, u svim segmentima, jest da ljudi puno više cijene svoj osobni prostor, što se odrazilo na potražnju kvalitetnijih, a time i skupljih stvari nego prije korone. Ljudi su prepoznali da im nije svejedno. Više je interakcije s objektima nego prije. Naravno, tu je i rad od kuće. I prije korone home office je bila tema, a sada se to intenziviralo”, zaključuje Nikola Radeljković. 
Više o hrvatskom brendu namještaja Nunc saznajte na: nunc.design.
Izvor: Magazin Svijet, studeni 2020.
Komentari
0