PRIČA ZA FILMSKA PLATNA RIJEKINA ASA 'Igrao sam bosonog na ulici kad se zaustavio automobil s tamnim staklima...'

Priča Maxwella Acostyja tipična je za mnoge klince iz Afrike koji su imali sreću da su im roditelji omogućili školovanje, ali filmski zaplet koji je počeo slučajnošću okrenuo mu je život naglavačke i iz rodnog Akwamufieja u Gani, preko Italije doveli u Rijeku.

Evo kao je sve počelo…

- Roditelji su željeli da se školujem, dobro mi je išlo i praktički su mi branili igrati nogomet, a moja filmska priča je počela kada sam bez njih otišao posjetiti tetu u Accru. Gledao sam neke dečke koji na ulici igraju nogomet, sve dok jedan od njih nije morao otići pa su mene pitali želim li igrati. Ušao sam golih nogu, igrao sam doslovno bos jer nisam imao tenisice.

U filmovima u ovakvim situacijama stane crna limuzina...

Želio postati novinar

- Možda netko neće vjerovati, ali doista je stao auto s tamnim staklima iz kojeg je izašao čovjek koji je gledao kako igramo nogomet. Kada je pao mrak čovjek iz auta me pozvao, pitao u kojem klubu igram, rekao je da bi me odveo u Italiju na probu i bio prilično iznenađen kada sam rekao da se ne bavim nogometom... Budući da u Africi nije baš uputno pričati s neznancima na ulici, bio sam malo prestrašen, no pratio me do kuće moje tete koja mu je dala broj roditelja, ali mu i rekla da čisto sumnja da će ih uspjeti uvjeriti. Ipak, uspio je uvjeriti moje roditelje da imam budućnost u Italiji, napravio je sve potrebne papire i nakon nekoliko tjedana bio sam u Reggiani na probi.

CROPIX

Maxwell Boadu Acosty

Ne žalim ni za čime

Sve zahvaljujući dječaku koji je morao napustiti “utakmicu” koja se odigravala na ulicama Accre.

- I na tome sam se uvjerio da ti neki događaji koji se možda ne čine bitnima promijene život. Što bih radio da se nije dogodila ta utakmica na ulici? Učio sam jezike, želio sam postati novinar i tko zna, jednog dana možda se ukaže prilika. Talijanski i engleski pričam kao materinje jezike, ali i tri jezika koja se govore u Gani.

Kako vam ide hrvatski?

- Ah, što reći, nisam još stigao puno naučiti. Ali znate i sami da se psovke prve nauče, ha-ha.

Jesu li roditelji zadovoljni što su na kraju ipak popustili?

- Mama je bila ta koja nije željela pustiti sina u stranu državu, ali nakon što sam javio da sam prošao probu bila je jako sretna što sam ja zadovoljan. Onaj gol na San Siru protiv Milana im je puno značio, vidjeli su ga na televiziji, ali samo oni znaju kakvi su im bili osjećaji.

Za nekoga tko se nije ozbiljno bavio nogometom brzo ste napredovali, u Reggiani ste brzo dobili poziv Fiorentine?

- Prvih šest mjeseci sam čekao da se riješi papirologija, a godinu dana kasnije sam bio u Fiorentini gdje sam trenirao s prvotimcima a igrao za juniore. Uz to, bilo se teško probiti u prvu momčad, prema naprijed su igrali Jovetić, Mutu, Gilardino, Vargas... Sve igrači koje sam nekoliko mjeseci ranije gledao u novinama i na TV-u.

CROPIX

Maxwell Boadu Acosty

Žalite li danas za nečime iz tih dana?

- Ne žalim ni za čime. U Fiorentini nisam dobio puno prilike, bilo je teško očekivati da će mladom igraču dati priliku. Najčešće debitiraš da te predstave, a ja sam imao sreću da sam odigrao pet utakmica prije posudbi u Serie B. Na kraju sam se uspio vratiti u Crotone u Serie A, ali tražio sam nove izazove.

Jedna od vaših stanica bila je i Latina odakle je u Rijeku došao i donedavni branič Stefan Ristovski?

- I u Latini i u Rijeci smo se “promašili“ za nekoliko mjeseci i žao mi je što se nismo upoznali. Ali igrao sam protiv njega dok sam bio u Modeni, zeznut tip, ha-ha.

Nadate li se povratku u Serie A?

- Za sada ne razmišljam o tome. Nakon deset godina u Italiji zaželio sam se nečeg novog, promijeniti malo okolinu, navike, način nogometa i u Rijeci sam to pronašao. Jako sam zadovoljan kako su me prihvatili, svime što me dočekalo i jako sam motiviran da ljudima u klubu na tome uzvratim.

Duge lopte u Italiji

Znači zadovoljni ste hrvatskim nogometom?

- Za sada nemam razloga biti nezadovoljan. Naišao sam na sjajno društvo u svlačionici koja je, po meni, ključna da i na travnjaku budeš dobar. Dečki su pozitivni, ali i itekako kvalitetni u igri. U hrvatskom nogometu mi se sviđa što se teži igri, trener inzistira na posjedu, dok sam u Italiji uvijek igrao u momčadima kojima je bio cilj nabijati duge lopte. Ovdje trener traži igru po zemlji, prizemne ubačaje…

Je li onaj pogodak na San Siru promijenio nešto u vašem životu?

- Bio je to lijep trenutak, prvi pogodak za Rijeku, prvi koji sam zabio u nekom Europskom natjecanju, još na tako važnoj pozornici. Puno mi je značio taj trenutak, mislim da za svakog nogometaša takvo što nema cijenu, ali isto tako nitko ne misli da sam zbog toga postao veliki igrač. Znam da treba puno raditi, a meni je taj pogodak dao motiv da radim još više kako bih ponovo mogao proživjeti tu emociju. Nažalost, do sada smo gubili utakmice u kojima sam zabijao, a pobjeđivali one u kojima sam asistirao, pa se nadam da ću uskoro i to promijeniti - zaključio je Acosty.