PRIPREME ZA DERBI Štimac već spreman za 'rat’, Siniša Mihajlović još skuplja vojsku!

Igor Štimac protiv Siniše Mihajlovića, od prvog dana to je bila jedna od TOP priča dvoboja Hrvata i Srba. Iako će pripreme službeno započeti tek ovoga vikenda, Štimac i Mihajlović, koji su lani u Varšavi popušili “lulu mira” i dobrim dijelom umanjili fokus javnosti na njihove stare račune, odavno već “igraju” utakmicu svih utakmica, kako je krštena i u nas i u susjednoj državi.

Oni svakako imaju sličnosti, jedna od njih je što su obojica iz Hrvatske, pripadali su gotovo istoj generaciji, no trenerski staž im definitivno nije jednak. Mihajlović je osjetno duže u ozbiljnom poslu, radio je u Interu, vodio Bolognu, Cataniju i Fiorentinu, a Štimac Cibaliju i Zagreb. Uz tri susreta na klupi Hajduka. Ipak, ne vjerujemo da je to odigralo ulogu što bitno različito pripremaju momčad za Maksimir. Mihajlović se bavi psihologijom, čak i sociologijom, u manirima stare škole obišao je pola Europe, razgovarao s desetak igrača, Ivanovićem, Nastastićem, Kolarovom, Đurđićem, Subotićem... Spajao je pokidane konce u momčadi, kroz privatna zbližavanja nastojao pridobiti puno povjerenje nogometaša i potaknuti ih da “ginu” za nacionalne boje. Jer Siniša ima taj problem, njegova je momčad bila poprilično raštimana, pogotovo nakon poraza od Belgije i Makedonije. Ostao je bez stopera Biševca i Tomovića koji imaju kartone, igrat će vjerojatno Subotić s kojim je bio u zategnutim odnosima, zapravo ne čudi da se odlučio za takvu vrstu mobilizacije. Od starta se postavio svisoka, gradio je autoritet na ultimativnim zahtjevima poput “Ili pjevaj himnu, ili se gubi”, sad je u fazi 'glađenja’. U tome bi mu mogao pomoći i povratnik Dejan Stanković.

Štimac je odabrao potpuno drukčiju strategiju, on u momčadi ima posvemašnju koheziju i predanost nacionalnoj vrsti, nakon okupljanja u Londonu i susreta s Južnom Korejom nije posjetio niti jednog igrača, drži kako za to nema potrebe jer “sve je na svom mjestu”. Tek je u Lyonu na susretu s Tottenhamom kratko popričao s Dejanom Lovrenom, premda ga je tamo više zanimalo da uživo možda spozna kako zaustaviti Garetha Balea. Jer Štimac misli i na Wales.

On fosira trenersku avangardu, njegov forte su video analize. Obojica imaju ljude za obradu podataka, Mihajlović je svojega doveo iz Italije, u Beogradu je usto angažirao agenciju koja će vam istog časa izbaciti brojke koliko Luka Modrić ima točnih dodavanje na lijevu, a koliko na desnu stranu, kao što je Štimac uzeo u stožer Ivana Ilečića. Međutim, hrvatski reprezentativci dobili su folder s video sažetkom najvažnijih karakteristika Srbije, a na zajedničkim pripremama svaki će primiti posebnu snimku s obradom konkretnog suparnika na travnjaku. Primjerice, Modrić će dobiti najznačajnije u izvedbama Aleksandra Ignjovskog ili nekog drugog veznjaka Orlova.

Tako nije radio Slaven Bilić, to, koliko nam je poznato, ne prakticira niti Mihajlović, oni detalje o suparniku serviraju svojim pulenima tek dva-tri dana prije utakmice.

- Velika je razlika kad nogometaš nešto vidi, ili kada mu o tome samo pričaš. Ta vizualna informacija omogućava mu da brže reagira prema protivniku - kazao nam je jednom prilikom Štimac.

Mihajlović čak nije odredio konačni popis, učinit će to u subotu u Beogradu, a glavna mu je priča inzistiranje da njegovi momci plješću suparničkoj himni. Radi se o neobičnom zahtjevu, kakav se ne prakticira u svijetu, i sam bonton kaže da se radi o svečanoj pjesmi koja se sluša stojeći i mirno, ali na nju se ne aplaudira. Ne bismo se kladili da Mihajlović to nije osmislio upravo zato što je znao da je u skupini s Vatrenima, što temeljimo na izjavi “Prihvatio sam ovaj posao zato što igramo s Hrvatskom, uvijek sam obožavao kad me vrijeđaju”. Očito osjeća potrebu zapljeskati Lijepoj Našoj, valjda drži da će time poručiti navijačima u Maksimiru “Kulturniji sam i veći od vas”. Ako tako misli, neka misli...

Hrvatski reprezentativci neće pljeskati srpskoj himni, Igor Štimac to od njih neće tražiti, jednostavno zato što to nije običaj, i što Vatreni to nisu učinili niti kad je bila riječ o makedonskoj, belgijskoj ili bilo kojoj drugoj. A i nemaju razloga išta dokazivati. Josip Šimunić nedavno je kazao: “Ne vidim razlog zašto ne bismo pljeskali srpskoj himni”. Osjeća li bilo koji pojedinac želju za tim, nitko mu ne uskraćuje to pravo.

Štimac je uglavnom bježao od intervjua, dostojanstvenom ponašanju dao je prioritet pred bombastičnim dolijevanjem ulja na vatru. Iako nije htio šutjeti do kraja, niti se skrivati pred suparnikovim izjavama “Hrvatska nije zaslužila deset bodova” i sličnima, još u Londonu mu je odgovorio “Kod njega je očit strah”. U nedostatku smišljenih konfliktnih situacija u srpskoj je javnosti poprilično odjeknula izjava vezana za Sammira: “Ja sam svoju vojsku odabrao i s njom idem u rat”.

Mihajlović gotovo da je iskakao iz paštete, no pravi izazov u javnoj komunikaciji za njih tek slijedi u tjednu pred nama, kad će se pojavljivati na press-konferencijama.