Katarska bronca to podupire, ali imamo li doista nikad jači HNL? Možda, ali to se itekako može osporiti

Nakon druge osvojene bronce u 24 godina, veliko je zadovoljstvo ne samo u domaćoj široj javnosti. Treće odličje Hrvatske razlog je i sreći unutar nogometne organizacije, koja odjekom, ali i prije svega financijskim prihodom, dobiva snažan vjetar u leđa.

Nedvojbeno je da su sve sastavnice strukture hrvatskog nogometa doprinijele da Zlatko Dalić i njegovi igrači ostvare novi podvig. Kao što je činjenica da su oni imali očito kvalitetnu podršku od strane HNS-a i posljedično poticajnu atmosferu da bi se uopće mogao ostvariti povijesni rezultat.

Koliko je naša klupska stvarnost, odnosno, prvoligaška natjecateljska karavana, doprinijela bronci iz Katara? Formalno gledano, iz aktualnog HNL-a su u reprezentaciji igrali Livaković, Šutalo, Oršić, Petković (Dinamo) i Livaja (Hajduk), dok je Ivušić (Osijek) bio bez minuta. Petorica koji su nastupili dali su važan obol mundijalskoj misiji, Oršić pogotkom za broncu i još dvije asistencije, Livaja pogotkom Kanadi i asistenciji Oršiću za pogodak s Marokom, te Petković pogotkom protiv Brazila za kasnije uspješno izvođenje jedanaesteraca, u kojima je, pak, briljirao Livaković, na visini zadatka i u igri, poglavito s Brazilom. Šutalo je opravdao povjerenje u borbi za broncu protiv Maroka.

Kada je u pitanju druga poveznica HNL-a - Vatreni, onda trebamo naglasiti da samo 4 od 26 brončanih aktera nije igralo u domaćoj ligi. To su Perišić, Stanišić, Erlić i Sučić. Svih ostalih 22, netko duže a netko kraće, ima nastupe u prvoligaškoj konkurenciji. Činjenica da su igrali i ligu s 12 i 16 klubova, te dio njih i ligu 10, odaje uvjerljiv dojam da sustav natjecanja nije bio presudan za njihov razvoj do reprezentativnog okvira. Koliko je onda jačina lige doprinosila da 22 aktualna “domaća proizvoda” izrastu u kvalitetu koja je sposobna na svjetskom prvenstvu iskazivati visoke razine igre?

O tome su mišljenja i unutar struke, a kamoli šire javnosti, podijeljena. Naša elitna klupska razina generira kod dijela javnosti stav da je HNL nikad jači. No, tehnički gledano to se može osporiti. Liga 10 podigla je na višu razinu neizvjesnost, ali ne u borbi za vrh. Dinamo je nedodirljiv 16 od 17 sezona kao prvak. To što je 15 od 26 igrača iz Katara imalo staž u Dinamu, a dosta njih i u drugim klubovima (primjerice, Kramarić je iskoračio u Lokomotivi, a etablirao se u Rijeci) HNL-a, daje nam naslutiti važnu europsku poveznicu. Naime, 22 igrača je počelo u domaćoj ligi, ali logičniji je zaključak da je HNL iznjedrio potencijale, a da se njihova odlučna nadogradnja za iskorak kvalitete dogodio kroz europske klubove i jače lige.

Upravo su HNL-ovih pet važnijih aktera u Kataru pokazatelj te stvarnosti. Livaković, Petković, Oršić i Šutalo iskoračili su na višu razinu kroz duži niz Dinamovih europskih nastupanja u Ligi prvaka i Europskoj ligi. Kod Livaje (29) se, pak, radi o igraču koji se vratio i debitirao u HNL-u u 28. godini, nakon što je preko deset godina igrao u jačim euroligama. Slična je i Oršićeva (30) sudbina. U domaću ligu vratio se nakon pet godina selidbi po svijetu i s 26,5 godina. Petković (28) je kao junior otišao u Italiju, gdje je šest sezona skupljao iskustva u Serie B i A, da bi se s 24 godine priključio Dinamu. Izvorno domaćom “proizvodnjom” za Katar mogu se tako tretirati Livaković (dekada u Zagrebu i Dinamu), te Josip Šutalo (Dinamo, Istra 1961), kao što se Ivušića može smatrati golmanom kojeg je HNL (Istra 1961, Osijek) oblikovao, a nakon juniorskih dana u Italiji te kraće epizode bez nastupa u Olympiacosu...

Naša liga djeluje ozbiljnija nego prije jer su poboljšani tereni, više je reda u poslovanju, iskoračilo se u prodaji TV prava. No, na polju razvijanja domaćih vrijednosti Liga 10 suzila je dovode promocije mladih. Razlog tomu je i manji broj klubova (trend smanjivanja baze), veći broj stranaca i potenciranje natjecateljskog pristupa, te transfernih prioriteta. HNL će uvijek iznjedriti veći ili manji (trend je ovaj drugi) krug viših kvalitativnih potencijala. No, kako je godinama stanje stvari u bazi, realnost je da bez nadogradnje europskih klubova, gdje veći potencijali odlaze ili jedinstvenog primjera stalnosti Dinama u Europi, vatreni kvalitativni potencijal ne bi imao dimenzije koje omogućuju aktualne rezultatske iskorake.