Pratimo ga od igračkih dana i prve mu utakmice u Puli, 1992. godine. U trideset idućih ljeta s njim komuniciramo 24 godine. Prvo s igračem, potom izbornikom, te sada s trenerom Slavenom Bilićem. Danas, sa 53 godine, diplomirani pravnik, s Pro licencom i praksom prevlasti nogometne strasti i života sa strukom, djeluje nam najzrelije.
Zanimljivo je pratiti evoluciju osobnosti nogometnih likova kroz duže razdoblje. Bilić, nekoć prevladavajuće temperamentan, pomalo nabrijan i kad govori, kamoli na terenu, u fazi je kada u svemu odaje dojam ispunjenosti. Poslije traumatičnog ranog zaključenja karijere zbog problema s kukovima, vinuo se u trenerske vode i u 18 godina prevalio je vrlo značajan put. Onaj, putovima svile, zaključio se prije desetak dana.
U Zagrebu do daljnjeg
Naš poziv zatekao ga je u Zagrebu. Pomislilo bi se da je na proputovanju za rodni Split…
- Tu smo do daljnjeg supruga i ja odlučili stacionirati obitelj. Kako su se profesionalni planovi ponešto izmijenili povratkom iz Kine godinu dana ranije, analizirali smo novonastalu situaciju. U Splitu gradim kuću, bazu, ali to će još potrajati. Djeca su se nakon povratka iz Birminghama uključila u englesku školu, odnosno, vrtić, koji djeluje u Zagrebu, te nam je nastavak tog programa bio jako važan. Uz to supruzi je bliži Krk i obitelj, pa je i to imalo utjecaja.
U trenerskom je životu relativno gdje ste trenutno smješteni. Vaš slučaj zorno ukazuje. Nakon osam izborničkih godina, slijedili su Moskva, Istanbul, London, Jedda, Birmingham, Peking. Što će biti dalje, repriza Istanbul, selidba u Varšavu ili…?
- Prije svega, jasno je da moj posao ima velikog utjecaja na mijene svakodnevice i obitelji. No, supruga Ivana i ja smo to odmah apsolvirali, te se prilagođavamo situaciji. Naravno, kada imate manju djecu, stvari su kompliciranije jer onda jako nedostaju ako nismo zajedno. Ova super komplicirana zbilja u Kini je doprinijela da smo bili odvojeni i to je teško izdržati. Trebali smo se preseliti svi zajedno, ali pravila i uvjeti u Pekingu bili su limitirajući. Čekali smo, ali, eto, stvari su otišle u drugom smjeru.
Djeca iz prvog braka su već odrasli ljudi?
- Baš tako. Leu je 25 godina, završio je fakultet u Londonu, sportska znanost, nešto slično našem KIF-u. Ima djevojku, svoj put, ali jasno je da je sav u nogometu. Nešto će u njemu raditi. Najvažnije je da bude ispunjen i zadovoljan. Kćerka Alani je maturant i u fazi kada intenzivno promišlja sljedeću fazu, a to je fakultet. Sretan sam što imam tako zrelu i dobru djecu, čemu je svakako doprinio i veliki trud njihove majke i moj roditeljski doprinos.
Supruga Ivana, uz brigu o tri malodobne kćerke, mora biti snažna kad ste vi odsutan?
- Ona je osoba čvrstine, samopouzdana i ne da drži trim, nego četiri kuta doma.
Brat, majka, prijatelji, nedostaju li kad ste odsutni iz zemlje?
- A kako ne... Brat Domagoj upravo sutra dolazi u Zagreb. Mora i on riješiti kuk. Ja sam svoja dva riješio i sad sam super. Domagoj je vezan za Split, tamo je on svoj, lako skoči do Vodica, Drniša, a i osobito je važno da može biti uz našu majku. Nažalost, ona je bolesna, specifična je staračka bolest u pitanju. Teško je i brat je tu najviše doprinio da joj se olakšaju dani.
Prijatelji?
- Stalno me cimate na to?
Mislim, fali li vam dom, društva u Splitu, kave s prijateljima, ćakule o nogometu…?
- A kako neće falit... Što sam stariji, to je veći intenzitet pogleda unatrag, određene, nazovimo je, nostalgije za tim splitskim đirevima. Čujem se često s mojim prijateljem Sanjinom Ugarkovićem, pa pričamo i o tome i svemu što se događa…
Eto, zagrijali smo razgovor, sada možemo o poslu. Kina, zašto kraj godinu dana prije?
- Nema velikog misterija. Cijelu priču bih sažeo u rečenici - prava zemlja i pravi klub, ali u krivo vrijeme!
Možemo pojasniti?
- Potpisao sam na dvije godine. Imali smo jasne i kvalitetne dogovore, no kako je krenulo svi ti razlozi zbog kojih sam prihvatio poziv išli su, nažalost, u obrnutom smjeru.
Nije normalna priča
Jesu li sporni novci?
- Nisu! Prije svega, logično je da su materijalni uvjeti bili važan dio kineskog zova. No, usporedo je bilo jako važno i sportsko pitanje. Dobio sam priliku voditi top klub, živjeti u top gradu, s ambicijom da se borim za vrh. Prethodni su mi poslovi svi bili dragi, kvalitetni, ali Beijing Guoan je u Kini velikan. Nažalost, pandemija je sve poremetila. Nisam imao kadar koji sam trebao zbog posljedičnih protokola. Svi su klubovi pogođeni tim mijenama, ali mi najviše. Stranci su jako važan dio momčadi, oni daju onaj doprinos za iskorak, a meni je od njih pet-šest na raspolaganju bio samo jedan. I to ne stalno.
Imali ste neki čudan raspored, duže pauze, o čemu je riječ?
- Prvenstvo je podređeno reprezentaciji, koja je igrala svoje kvalifikacije za SP. S obzirom na protokole zbog pandemije, karantene, balone, odlučili su da će reprezentativci stalno biti na okupu, u svom “balonu” (izolaciji) i dolazit će samo u kratkom razdoblju 2-3 tjedna kada su koncentrirali 7-8-9 utakmica prvenstva. Odmah nakon toga morali su se vraćati u reprezentativnu bazu. Tako ne igraš dva mjeseca, pa onda odrađuješ brdo utakmica u kratkom roku, nema treninga, uigravanja, samo igra da se ispuni kalendar. To definitivno nije normalna priča, pogotovo za trenera i igrače, koji su, pak, bili pod posebnim pritiskom.
Zašto?
- Reprezentativci su de facto stalno u “balonu”, reprezentativnom ili klupskom. Praktično pola godine nisu bili kući više od 2-3 dana. Kad bi došli u klub, molili su me da ih barem malo pustim doma, da vide svoje. Mi smo imali najviše reprezentativaca i jasno vam je da smo bili pod najvećim stresom za prvenstvene dvoboje.
Zašto se onda uopće igralo, ako je takav dril?
- Kina je velika zemlja, puno je navijača, nastoji se održavati pogon i natjecanje. Kriza je velika. Od 16 klubova prve lige, 3-4 velika redovito plaćaju, uglavnom su to klubovi pod patronatom državnih tvrtki. Ostali štekaju.
I vaš dojučerašnji klub?
- Nismo dobili pola godine plaću, ali to nije bio baš takav problem. Mi iz stožera držali smo igrače našpanane i nije bilo problema. Beijing Guoan je veliki klub koji nikad nije kasnio s plaćama, u dan se isplaćivalo redovno i potpuno. No, kriza je u Kini, a naš gazda je zbilja sjajan čovjek, koji se mora nositi sa svim posljedicama te krize. Upravo zbog njega i korektnosti mu nismo pravili probleme. Mogli smo preko FIFA-e izvojevati svoja prava, ali nismo, nitko u klubu, zbog gazde koji je vrhunski tip. On gradi novi stadion i olimpijsko selo. Ima precizne rokove i pritisak da mora završiti točno kada je određeno. Za to je involvirao 9 tisuća radnika i sve snage da se ispoštuju ugovori. Kad se zgotovi, onda će sve biti i njemu lakše, posljedično i klubu. No, to će biti kroz neko vrijeme…
Ponuda Fenerbahčea
Koje, očito, niste htjeli čekati?
- Silne muke s pandemijom i posljedicama na rad momčadi zbližile su sve nas unutar kluba. I uz moj stožer, Računicu, Butorovića, Hrgovića, Katušića, trudili smo se fokusirati na posao. Njima sigurno nije bilo lako jer kad izostaju primanja dugo vremena, kompliciranije im je funkcionirati nego meni. Ali, bili su sjajni i zdušno radili, potvrdivši i tako da sam dobro birao svoje suradnike. S njima sam dijelio dane daleko od kuće i upravo nas je taj zajednički duh držao i u najkompliciranijim trenucima. No, prelomilo se krajem prvenstva. Završili smo peti, što nije plasman na razini kluba i naših ambicija, ali s obzirom na okolnosti, to je dobar epilog. Klub nije deset godina bio prvak, plasmani su bili od trećeg do šestog mjesta. U ovoj situaciji, kada smo lani u prvom mjesecu ostali bez stranaca, Brazilaca koji se nisu mogli vratiti jer je kod njih tada bila katastrofa zbog COVID-a, bilo je predvidljivo da nas čeka muka. Renato Augusto, Fernando trebali su privremeno izostajati, ali se na kraju nisu vratili. Nakon dva kola odlični Korejac Kim, kojeg je htio i Tottenham za 12 milijuna funti, prodan je u Fenerbahče, a izvrsni Španjolac Vicra, vjerojatno ponajbolja desetka koju sam imao u inozemnim klubovima, vratio se u Las Palmas. Ostao nam je samo Bakambo. Gazda nije bio spreman kupovati ove sezone jer ulaže u stadion. Dakle…
Jeste li zato prošlo ljeto razmišljali o Turskoj?
- Nije to bilo razmišljanje, nego konkretna ponuda Fenerbahčea. Danas to mogu kazati, jer nije aktualno, da sam otišao na razgovor s vlasnikom Beijing Gouana i iznio mu želju za odlaskom. Imao sam već dojam u kojem pravcu ide priča u Kini nakon prvog “balona”. Iskreno rečeno, jako mi se svidjela opcija Fenera. Jedan od četiri velikana Turske, fantastična podrška navijača, prekrasan grad u kojem sam već živio kao trener Bešiktaša i osjetio koliko je Turska super za nogomet i život. Bez lažne skromnosti, osjetio sam da me ljudi tamo baš cijene i simpatiziraju. Fenerbahče je bio konkretan i postigli smo dogovor, ali trebalo je pridobiti gazdu u Pekingu da dopusti odlazak.
Očito niste bili uspješan?
- Nisam, ali mi nije žao što sam uvažio njegove argumente. Tri dana smo o tome razgovarali. Ispričavao se zbog svega što nije išlo kako smo dogovarali, ali me molio da ne odlazim u tom trenutku. Upravo zato što je vrlo korektan čovjek prihvatio sam situaciju uz jedan važan detalj. Rekao sam da ću ostati do kraja sezone, ali ako situacija bude teška po navedenim pitanjima funkcioniranja momčadi kao što je tada bila, da onda nema smisla ići dalje. Dali smo si ruku i, eto, ovog siječnja pristao je da sporazumno raskinemo ugovor.
Klub ispred Poljske
Je li podmirio obveze prema vama i stožeru?
- Sve je dogovoreno i kao što nisam prije, tako ni sada ne sumnjam da će se to uskoro riješiti. Uostalom, to je i po FIFA-inim protokolima sigurno, ali, ponavljam, uvjeren sam da neće biti problema s našim dogovorom o obročnoj otplati.
Kad podvučete kinesku crtu?
- Veliko iskustvo i iskreno mi je žao da stvari nisu išle kako smo planirali. U Kini je jako puno uloženo u nogomet, ljudi ga obožavaju. Pričao sam s Fellainijem, Oscarom i drugim momcima koji su duže tamo, svi govore da je prije pandemije bilo fantastično. O.K., odlično su bili plaćeni, ali u Kini su sjajni stadioni, kampovi, objekti... Na tribinama je bilo po 50-60 tisuća ljudi, atmosfera sjajna. Gradovi u Kini su izvanredni. Uopće, Kina je fantastična i u pozitivnom smislu potvrdio sam si sve što sam čitao i slušao. Ljudi su radišni, disciplinirani. Nitko se ne buni zbog silnih protokola pandemije, kontrola. Sve funkcionira, radi, jer se ljudi drže propisanih mjera.
Nogomet im ipak pada nakon velikog uzleta?
- Neminovno je da se osjeti pad jer je na strancima bila najveća odgovornost da potegnu i nose kvalitetu momčadi. Svaki je klub imao vrlo ozbiljne igrače, a bez njih je to ipak drugačije. No, u Kini je raj na zemlji život za igrače i nogomet kad je sve u redu. O kakvim stvarima govorim dovoljno je ukazati na primjer kako je “balon” bio organiziran. Osam ekipa je bilo u jednom hotelskom kompleksu, osam u drugom. Svaka je momčad imala svoju zgradu, teretanu i teren. Dakle, unutar ograđenog hotelskog kompleksa je osam građevina i osam terena. Potpuno opremljeno, policijski osigurano, sve na top nivou. Zato ne dvojim, kada ova pošast COVID-a bude prevladana, Kina će se uzdignuti. Imaju strast za nogomet.
Sada u Zagrebu odmarate, iako uz troje djece, kako čujem u ovom razgovoru, nije laki ritam?
- Nije, ha, ha, ali ovo su dobre brige, pogotovo emotivno. Jako su mi nedostajale moje cure i sada možemo nadoknađivati.
Posao?
- Do ljeta plan je ostati u Hrvatskoj i akumulirati energiju, osvježiti se. Nakon godina drila sada sam u poziciji kada mogu ipak planirati po svojoj želji i prioritetima. Naravno, kad bi se ukazala neka senzacionalna opcija, teško bi je bilo odbiti. Ne bi bilo ni u redu od mene. No, ne vidim baš da bi se to moglo dogoditi do iduće sezone.
Turci su pisali da ste blizu Fenera i ove zime?
- Puno se toga vrti, ali je istina da na službenoj razini nisam imao nikakvih kontakata. Zato i ne bih o tome puno pričao, takvi PR istupi mi se ne sviđaju. Bili smo blizu u srpnju lani, nije se dogodilo. Htio sam i nisam mogao. Što će biti u perspektivi, vidjet ćemo.
Priča o izborničkoj klupi u Poljskoj?
- Nije priča, istina je da mi je rečeno da predsjednik njihova Saveza želi razgovarati. Ispunjava me ponosom da mi je predočena opcija da vodim izvrsnu reprezentaciju, koju predvodi takva svjetska klasa kao Robert Lewandowski. No, kazao sam im da taj izazov ima smisla ako je unutar dva ciklusa, dakle, u ovom slučaju tri godine, a za što ja ovog trenutka nisam spreman. Željan sam još klupske svakodnevne akcije.
Bundesliga ne vuče
Imate li konkretnih ponuda?
- Za sada ne. Ne bih ni išao sada samo da idem. Raspakirao sam se, treba malo stati. Realan sam čovjek, znam gdje mi je mjesto i koje su moje realnosti oko posla. Moje su tržište Engleska, Turska, to volim. Realno je da teško mogu proći u Španjolskoj ili Italiji, a iskreno rečeno, iako je bilo i prilike za Njemačku, osjetio sam da me Bundesliga baš ne vuče. Ne zato što nije Top liga, nego zato što ima definirane linije. Dva kluba su gore, ostali su iza. Bio sam i na Dalekom istoku, jedino nisam u Amerikama. Ne znam, volim svoj đir kojeg sam osjetio u Engleskoj i Turskoj...
Dakle, plan je…
- Ma, nema plana. U 54. sam godini, punoj trenerskoj zrelosti. Na tržištu sam i kada dođe ponuda razmotriš je i odlučiš. Bavit ću se ovim poslom dok me ide, dok uživam. Koliko još, neću gatati. Iako…
Iako?
- Nadam se da neću još predugo raditi vani. Nije da patimo, da se razumijemo, što smo u bijelom svijetu, selimo, radimo, borimo se. Nisam ni star, ali opet, dosta me vuče kuća, kao što sam vam prije kazao. Intrigira me, nakon deset godina svijeta, živjeti doma, uz obitelj, prijatelje, Split, Hajduk…
Što to znači, vratili bi se?
- Ne bih još sada, samo kažem da se češće uhvatim razmišljati kako je doma. U životu je najteže način balans, posao i život, obveze i relakse. Pogotovo je to izazov kad si u situaciji “da ne moraš nešto” jer si već napravio neke stvari. Ne znam hoću li vanka biti još 3-4-5 godina, život će pokazati. Ono što je teret takvim odlukama je to što sam među onima koji obožavaju raditi, biti protagonist, uživati u osjećaju važnosti kojeg imaš za ekipu, klub, okruženje. Biti ispunjen je ključno. No, u Hrvatskoj je prilično skučeno tržište i šanse koje se nude.