Prije mjesec dana sjedili smo ovdje u obiteljskoj kući u Pamićima i kazao mi je nešto što mi je tek danas dublje zazvučalo - “Tata, zapravo si me ti zeznuo, mogao sam biti ono što sam uvijek htio biti, pravi golman i nikakvih problema ne bi bilo!” - sa suzama u očima ispred obiteljske kuće u malom mjestu pokraj Žminja pričao je gorostas slomljenog srca.
Igor Pamić trener Istra 1961 osebujni lik hrvatskog nogometa, nadasve ponosni otac trojice sinova, pokušavao je svim snagama biti čvrst, onakav kakav je zapravo uvijek u životu. Pričao je o svom Alenu kao da je tu među mnoštvom onih koje smo pozorno slušali njegova oca, onako kako ga je i on uvijek slušao.
- A što bi sad trebao kazati, svaka je riječ tako suvišna...Moj je Alen htio biti oduvijek golman. No, vidite kakva je sudbina, umro je na terenu, sa žutim golmanskim dresom kojeg je navukao na par minuta hakla sa svojim prijateljima!? Nakon što je u tih minutu-dvije koliko je bio na golu prošao 20-25 metara jednostavno je klonuo...
Emocije su se lomile na svakom detalju oko kuće Pamićevih gdje je bila velika gužva, mnoštvo šokiranih i doista pogođenih ljudi stajalo je bez riječi. Netko je u jednom trenutku donio plavu osmrtnicu, trebalo ju je staviti na obližnji stup rasvjete. Kad ju je Igor Pamić vidio jednostavno se slomio, ridajući u suzama odmaknuo se od mase rođaka i prijatelja i sklonio u obližnjem pomoćnom kućnom objektu, tamo gdje je sa svojim sinovima znao provoditi slobodno vrijeme uz priče, zafrkancije, odnedavno i biljar koji su nabavili da bi guštali u zajedničkom vremenu. Pamićevi su uvijek bili vrlo složni, njima su sve one velike i male stvari koje čine jedinstveni život roditelja i djece bile svakodnevica...
Od veljače je Alen Pamić bio u fazi mirovanja. Obilazio je liječnike, mišljenja su bila podijeljena u pogledu dijagnoza i eventualnosti nastavka karijere. O tragičnim posljedicama, pogotovo što je bio u “civilnoj svakodnevnici”, bez napora, nije se ni razmišljalo... Tko bi mogao uopće zamisliti ono što se desilo ovog prokletog petka.
- Prije malo vremena došao mi je sa novim žutim kopačkama i kazao, “tata, kad se budem vratio zaigrat ću u ovim kopačkama, vidjet ćeš super su...” - kazivao je u suzama Igor Pamić - sada ćemo ga u tim žutim kopačkama, u golmanskom dresu kojeg je imao na sebi u petak navečer, sahraniti. Nadam se samo da će sada u boljem svijetu naći svoj mir.
Duboka bol oca Igora, majke Davorke, braće Zvonka i Tonija, kao i bliske rodbine bila je opipljiva. Igor Pamić već je prolazio životne kalvarije. U usponu karijere, taman prije nego je prešao u Dinamo, umrla mu je od leukemije 6-godišnja sestra. Trudio se da svaki udarac, ma kako težak bio, pretvori u snagu koja će ga voditi dalje kroz život. Sada će biti na najvećim mogućim iskušenjima...
- Moram ići dalje zbog Alena, on će mi dati još više snage da brinem o Zvonku i Toniju, o Davorki, da idemo putovima o kojima smo zajedno toliko puta pričali, maštali da ćemo ih zajednički doživjeti. Moj Alen fizički nije tu, ali on će uvijek biti uz nas, njegova duša biti će svima nama nova snaga...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....