Pet utakmica u proteklih 20-ak dana imao je Hajduk. I što je napravio? Izgubio sve tri ozbiljnije, a dobio dvije koje bi trebao riješiti i sa skromnijim kadrom od ovog koji posjeduje. Renovu i Varaždin je pobijedio, a izgubio od Dinama, Galatasaraya i Gorice. Ništa nije slučajno, tako ni porazi Hajduka. Sve dođe kao slijed zbivanja, nekada logičan, nekada manje očekivan, ali slijed koji ima svoje objašnjenje.

Pomalo apsurdno zvuči da je zajednički nazivnik u sva tri poraza dojam kako je Hajduk bio ravnopravan suparnik u izgubljenim dvobojima. Čak i bolja momčad, pogotovo u prvom poluvremenu sva tri susreta. Ali je sve tri utakmice ipak izgubio.

Važnost karaktera

U Velikoj Gorici su Bijeli imali šest udaraca prema vratima u prvih 25 minuta, dominirali su pred Kahlinom, ali nisu zabili. U Istanbulu su držali Galatasaray daleko od Posavca, kontrolirali utakmicu čitavo prvo poluvrijeme. Dinamo su napali u startnih 20 minuta, ali u hrvatskom derbiju su već do odmora pali pod teretom pojedinačne klase.

Galatasaray i Dinamo su dvoboji koji mogu ići pod taj nazivnik individualna kvaliteta kao presudnog faktora. Ali Gorica? Nije Gorica momčad koja je individualno jača od Hajduka. Uostalom, u početnoj postavi domaćina iz Turopolja zaigrala su dva bivša igrača Bijelih koji su na Poljudu imali vrlo skromnu minutažu. Gotovo nikakvu. Dakle, individualna klasa je ovog puta bila uteg koji je prevagnuo na stranu Bijelih. Što je onda presudilo u važnoj utakmici prošle subote?

Karakter momčadi. Ključni detalj kao i u prošlim dvobojima. Taj karakter je oslikan u Stanku Juriću. Ma koliko često bio omalovažavan, u današnjem Hajduku se stalno potvrđuje kao najvažniji igrač. Nije dakako ključan po baratanju s loptom, već po značenju za momčad.

U Istanbulu je izašao kod 0:0 i svi su analitičari, bilo medijski bilo oni sa stručnim pedigreom, ocijenili njegov izlazak kao presudni trenutak pada Hajduka. Tim više što je njegova alternacija Darko Nejašmić pogrešnom loptom inicirao suparničku akciju za vodeći pogodak. U Velikoj Gorici je minutu poslije Jurićeva izlaska Nejašmić potpisao novu pogrešku, ovog puta jedanaestercem. I bez obzira što se pogreške svima događaju, uostalom, i Jurić je imao nekoliko krupnih pogrešaka prošle sezone, činjenica je da Hajduk kontinuirano ulazi u silaznu putanju igre čim Stanko Jurić preseli na klupu.

Ostanu Bijeli bez najvažnijeg igrača u sredini, napravi se potom neka pogreška koja determinira rezultat i sav dobar dojam ostane u sjeni konačnog negativnog rezultata.
Zato uzalud poslije svega detaljne i iscrpne analize. Činjenica je da je iza Bijelih tjedan iz noćne more. Klub prepoznatljiv po trofejnoj povijesti i vojski fanatičnih navijača morao je prošlog tjedna pratiti još jedan europski ždrijeb u statusu pasivnog gledatelja.

I kao da to nije bilo dosta, već su dan kasnije još jednom Bijeli poraženi od Gorice. U dva dana su potvrdili svoj status koji se, nažalost, ne mijenja godinama. Daleko od Europe, daleko od nekadašnjeg sjaja s teškim upitnikom kako se vratiti među najbolje nogometne momčadi u Hrvatskoj.

Kap razočaranja

Zato su promašeni jedanaesterac Jaira, pogreške Nejašmića i Mujakića, te poraz od Gorice samo kap u oceanu svih razočaranja za navijače Bijelih posljednjih sezona.

U konačnici, što uopće znači analiza zadnjih igara i rezultata kada te iste igre i rezultate na sličnom nivou gledamo već godinama. Odavno to više nije pitanje jedne utakmice, jedne sezone, jednog igrača ili jednog trenera.
Nažalost, to je postalo generalno stanje. Zbog toga poraz u Gorici, ma koliko bolio, nije iznenađenje. Kada u šest utakmica na jednom stadionu uzmete samo jedan bod u dvije godine, onda poraz ne može biti iznenađenje. I treće ili četvrto mjesto u poretku dođe kao realnost.