Kad sam prije nekoliko tjedana pročitao da će i Ćiro Blažević dati prilog za Sinovčićevu jamčevinu, rekao sam: “Jadni čovjek, ostat će doživotno u zatvoru!” Naime, sjetio sam se jednog detalja iz Blaževićeva životopisa, gdje je najbolje opisao svoju ljubav prema novcu. Kada je 1984. godine u majstorici švicarskog prvenstva njegov Grasshopper pobijedio Servette iz Ženeve (1-0), u općem metežu Ćiro je čuo poznati glas: “Kume...”
- Znao sam da mi je iza leđa Zdravko Mamić. Nisam se ni osvrnuo, samo sam ga opomenuo: ‘Kume, sve ću ti dati, samo lovu ne traži...’
Novac je najjači lijek
Ako se Reno Sinovčić nadao da će Ćiro otrčati u Union de Banques Suisses i podići milijun franaka, živio je u zabludi. Jer, Ćiro ima poseban odnos prema novcu. “Ako imaš lovu, ni rak ti ništa ne može, najjača medicina na svijetu je novac...” Novcu tepa “melodija”, zvuk novca zvoni kao glas Edith Piaff, a da bismo potkrijepili tu neizmjernu ljubav, citirat ću jednu njegovu izjavu: “Jebeš vlagu, za veliku lovu radio bih i pod vodom!” Plaćali su ga u švicarskim i francuskim francima, u Teheranu je radio za reale, u Shanghaiu za juane, u Bosni za konvertibilne marke, jedino je slabo prošao u drahmama. Kada bi pitao za plaću, predsjednik PAOK-a bi rekao: “Avrio...” Sutra! No, zajednički je nazivnik - nema te love koju nije u stanju primiti!
Ćiro je jedinstveni lik u svjetskom nogometu, ali i omiljena persona u društvenim kronikama, makar cijeli život pliva u kontroverzama. Sjećam se njegovih čuvenih sentenci; pojest ću trenersku diplomu (ako Robert Prosinečki postane igrač). Robi je postao jedan od najboljih igrača na svijetu, ali Ćiro nije sažvako diplomu. Emigrirat ću iz države (ako SDP dođe na vlast). Došli su, ali Ćiro nije bježao. Kupit ću grobnicu u Teheranu (da me ne pokopaju u Zagrebu). Nikad je nije kupio. Objesit ću se na stativu (ako ne pobijedim Jugoslaviju). Nije pobijedio, ali se nije ni objesio. Skočit ću s Cibonina tornja (ako NK Zagreb ispadne iz lige). Nije skočio...
Sudit će HR nogometu
Nisam sve ovo napisao kako bih Ćirinu biografiju, jednu veliku sportsku biografiju, sažeo u nekoliko njegovih komičnih izjava, s naglaskom na novac. Razlog je njegov odlazak iz Zadra, uz obrazloženje da tamo “kluba više i nema”. Znam, 80. rođendan Ćiro Blažević ne želi dočekati kao gubitnik, jer, nikome na ovom svijetu nije stalo do izglancanog imidža i glamoura kao Ćiri. Svilena odijela, svileni šalovi, zlatni gumbi na manšetama, skupocjeni satovi, najbolji pariški parfemi, svilene riječi, svileni šarm. Razlog zašto ovaj članak počinjem riječju “optužujem” je druge naravi. Naime, hrvatski nogomet mora na sud, a njegova indiferentnost na robiju ako s lica zemlje nestane NK Zadar.
Hrvatski nogomet je nezasitnost i bijeda, Dinamo koji troši 30 milijuna eura godišnje i Zadar, koji nakon hapšenja jednog ribara, više nema zraka i nema ni za kruh. A svi su se od Zadra nahranili i bogato se gostili njegovim nogometnim talentom. Zar nije Dinamo na Luki Modriću zaradio 21 milijun eura, a Zdravko Mamić se i privatno obogatio. Zar su zaboravili da je baš Reno Sinovčić osobno donio njegovu ispisnicu u Maksimir, a sada će dopustiti da jedan dobar nogometni klub umre od gladi. Jer, kluba više nema, kaže Ćiro, posljednji bjegunac iz Stanova.
Zar će Hrvatski nogometni savez iz svojih luksuznih apartmana na vrhu zagrebačkog Hiltona dopustiti da se ugasi klub, od kojega nacionalni nogometni savez živi najmanje deset godina?
Duguju i Tomi Bašiću
Zar su zaboravili da je Dado Pršo 2003. godine u Ljubljani donio milijune eura plasmanom na Europsko prvenstvo u Portugalu i da je godinama držao reprezentaciju na europskom vrhu. Zar danas nije ime Luke Modrića zaštitni znak hrvatskog nogometa i njegova bogatstva, zar nemaju obvezu samo zbog njega pokušati spasiti klub? Zar nemaju obvezu prema Josipu Skoblaru, kojega Hajduk nije prepoznao kao ni Modrića, kao ni Pršu, iako je bio velik, a bio je i veliki trener Rijeke, Dinama i Hajduka. Na kraju krajeva, HNS ima posmrtnu obvezu i prema Tomi Bašiću, pokojnom zadarskom nogometnom djelatniku, jer su on i njegov pokojni sin dizali i stvarali Luku Modrića u jednog od najboljih svjetskih nogometaša.
Ćiro je otišao, jer su Zadrani naivno vjerovali u čarobnu moć njegovih ruku. Te moći odavno nema, ta moć je ishlapjela 1998. godine, kada je u rukama imao jednu od najboljih europskih nogometnih generacija. Da se razumijemo, imali su i ostali izbornici jako dobre generacije, pa su postigli malo ili ništa. Ali, to nije tema, ovo jer apel da nezasitni pomognu bijedniku, jer, bilo bi doista žalosno da “NK Zadra više jednostavno ne bude...”