
Kad kritički tretirate odnose, poglavito u upravljačkom smislu, od tih aktera ćete kao reakciju uvijek dobivati etiketu protivnika HR-nogometa. I, naravno, negiranje određenih negativnih trendova, iako su isti bjelodani. Dobrim dijelom se to može shvatiti i kao indiferentnost upravljača prema kritičkim promišljanjima javnosti koja, usput rečeno, nisu kritiziranje nego analiziranje s argumentacijama pro et contra.
Prije izvjesnog vremena u analiziranju najava, koje su stalne kao i mijene liga, tretirao sam omjer slabosti Lige 10 s dobrim stranama. Ključnim se nametalo pitanje je li stalnost derbija, koncentracija kvalitete i opće jačanje elite, važnije od evidentnog snaženja procesa smanjenja baze klubova iz većih urbanih sredina, povećanja stranaca, suženje prostora domaćim mladim igračima, produbljivanja jaza prve i ostalih liga, smanjenju reprezentativne baze i očitom padu tehničke kvalitete igrača. To bi si pitanje trebalo, zapravo, postaviti neko stručno tijelo HNS-a, pogotovo što već duže vremena niz trenera, a ne samo djelatnika nogometa ili novinara, sve glasnije potvrđuju očitosti tih negativnih procesa.
U domaćem nogometu, međutim, nema takvih hodograma institucionalnog promišljanja kako ga razvijati. Nema ni kvalitetnih analiza koje bi bile temelj rasprava, stvaranja strategije i pronalaženja najpogodnijih rješenja za revitaliziranje sustava razvoja igrača, vremenu logičnijih sustava natjecanja i općenito funkcioniranja liga i klubova. Svi su ti procesi zahrđali, ali će, kao i obično, jedna sezona “rekorda i naj uzbuđenja” poslužiti da se kontrira kako je sve suprotno. Slično je to kao i reprezentativno pokrivanje slabosti domaćeg nogometa kad rezultati idu u prilog. Kad taj pokrivač bude kraći, onda će se “odjednom” mnogi čuditi i posvetiti pitanju, zašto je to tako, ili gdje su talenti. Izbornik Dalić o tome sve češće govori...
Činjenice ukazuju, klubovi elite izbacuju se u četvrti rang. Klubovi koji su bili na pragu elite odustaju od natjecanja i gase se. U nižim ligama sve češće prvaci neće u viši rang jer nemaju novca. U elitnijim drugoligašima imate otvorenog kršenja pravila natjecanja (korištenje igrača) i nikom ništa, jer ih još u HNS-u “pokrivaju”... Svekolikih je negativnosti, ali se eto svi pravimo kako je zapravo super i zrakomlat glamurom odajemo trijumfalnu sliku HR nogometa...
U njemu je odavno kontinuitet ad hoc rješenja. Tijekom tri desetljeća HNL sustava gajilo se nadu kako će određena sustavnost napokon ugasiti plamenove improvizacije. No, upravo u ovim danima, svjedočimo još jačoj verziji improvizacije te posljedičnih kaotičnosti. Prije izvjesnog vremena, kada smo analizirajući odluku kako će drugi rang biti sveden na 10 klubova, tumačilo nam se da je to najbolja odluka za jačanje klubova pred prvi rang.
Sada su nam upravitelji nogometa pokazali da ta “promišljena odluka u interesu HNL-a”, koja nije još ni ostvarena, nije toliko bitna jer su drugu razinu htjeli podignuti na 16 klubova!? Tako su htjeli servisirati najnovije ideje Dinama i Hajduka, koji su ne tako davno jedva dočekali ugasiti druge momčadi, jer su bile preskupe, a sada žele ili drugi rang ili ništa. HNS, koji je propisao da mogu od četvrte do treće lige, preko noći su promijenili iznova “strategiju”. O.K. drugi rang, ali treba platiti drugima da prihvate!? Legitimiranje trgovačkih linija i prioriteta nogometa, koga boli uho za stručnost, rezultate, analize ispravnosti odluka... Tako su htjeli u HNS-u nedavno pojačati ulazne kvote stranaca, kao da ne postoji vrlo očit problem prostora iskoraka za mlade igrače, pa su status domaćih htjeli omogućiti igračima iz zemalja okruženja, koji nisu u EU...
U HNS-u su nam uporno govorili da će zbog toga, mladih i njihovog razvoja, formirati nacionalnu treću ligu. Vidljivo je da je to natjecanje preskupo, efekti na pojavu mladih talenta beznačajni, s malo interesa publike. Da HNS ne plaća troškove službenih osoba, bilo bi to još teže za ionako iscrpljenje klubove. I igrače, uglavnom amatere, koji rade ili studiraju, a duga putovanja i odsustva im svakako nisu plus da bi uskladili treninge i uvjete napredovanja...
Ovo što gore navodimo nisu zajedljivosti, nego činjenice o procesima koji malo po malo grizu perspektivu domaćeg nogometa i stvaraju sve dublji jaz između prvoligaškog “glamura” manjine i dekadencija koje su realnost ostalih rangova. I to bez obzira na tituliranje liga “višim imenima”, a što je pretežito donijelo tek zbunjenost javnosti i doživljaja lige, a nejasni su efekti za boljitak statusa klubova.
Temeljem iskustava, nazire se naglašavanje negativnosti sustava i upravljanje nogometom neće potaknuti smislenije inicijative za promjenu tih stanja. Kad ih se ne prizna, onda se nema što mijenjati, valjda je to poanta. Vidimo to i po dosljednim oprečnim inovacijama. Formiranje druge lige za mladež, na nacionalnom nivou, još je jedan skupi i ničim argumentirani projekt razvoja mladih igrača. U njemu se želi naći više od trideset klubova, među kojima je, pouzdano, više njih koji nemaju ni uvjete za seniorske momčadi, odnosno ne mogu skupiti desetak igrača na treninzima, puni zapisnik mladih momčadi, ili nemaju novca da niti seniorima plate noćenje na najudaljenijim putovanjima.
Apsurdistan u punoj formi...
Komentari (1)