Gorica i Lokomotiva su 9. ožujka odigrale posljednju utakmicu u 1. HNL prije prisilnog “korona-prekida” za koji se još ne zna koliko će potrajati. Da se može normalno trenirati, strateg Velikogoričana Valdas Dambrauskas bio bi na konju jer ako je nekome trebalo vremena za upoznavanje i snimanje ne samo svoje momčadi, već cijele lige i odnosa u njoj, onda je ono trebalo 43-godišnjem Litavcu.
Goricu je preuzeo 25. veljače naslijedivši smijenjenog Sergeja Jakirovića, a u sljedećih 14 dana vodio je tri utakmice (Istra 1961, Varaždin, Lokomotiva) u kojima je osvojio četiri boda. Premali je to uzorak za detaljnije analize i procjene što Dambrauskas želi i može napraviti na klupi Velikogoričana, ali da dosta toga kani promijeniti u stilu igre i taktici, najavio je još od prvog dana.
Neočekivanu pauzu Dambrauskas provodi u Hrvatskoj, dok su mu supruga i djeca u Litvi, pa i na obiteljskom primjeru otkriva da mu u izolaciji najviše nedostaje baš izravna komunikacija licem u lice, koja se u aktualnoj svjetskoj epidemiološkoj krizi najviše i brani.
- Smatram da svakome tko je navikao raditi u timskom okruženju, nedostaju interakcija i svakodnevna komunikacija, koja je i jedna od najvažnijih karika u sportskim uspjesima. Nedostaju mi zeleni travnjak, lopta i emocije koje nogomet donosi sa sobom. Tek sada kada se nogometno prvenstvo u Europi igra jedino u Bjelorusiji i kada nemamo izbora što pratiti, shvaćamo koliko nam je sport važan i koliko smo uzimali zdravo za gotovo kada smo mogli gledati bezbroj utakmica na televiziji - pojašnjava Dambrauskas, koji sa svojim igračima informacije dijeli preko zajedničke WhatsApp grupe, a svi imaju i zadatke za svakodnevni individualni rad, koji će trajati sve do ponovnog zajedničkog okupljanja na treninzima za nastavak sezone.
- Najvažnije je razumjeti situaciju, prilagoditi se i stvoriti vezu s igračima i ljudima s kojima radiš. Naporno smo radili svaki dan do trenutka kada smo bili prisiljeni stati sa svime zbog situacije u državi i svijetu. Međutim, ne smijemo misliti samo na sebe. Bitno je pratiti upute kao što to radi i ostatak društva jer ovaj težak period možemo prebroditi samo zajedno - kaže trener Gorice.
Teško je bez obitelji
Također bježi od konkretnijih ocjena o one tri utakmice koje je vodio.
- Trener je zadovoljan svime samo onda kada mu momčad pobjeđuje, ali pobjeda je samo vidljivi dio sante leda iznad površine. Imali smo malo vremena i nije bilo jednostavno momčadi ispuniti zahtjeve s novim čovjekom na klupi.
Gorica je šesta i s velikim zaostatkom od sedam bodova za petim Osijekom, ali još je 10 utakmica do kraja, a Dambrauskas se dao u detaljnu analizu svih suparnika.
- Najviše vremena provodim gledajući snimke utakmica hrvatske nogometne lige, a analiziram i utakmice nekih drugih liga. Jednom dnevno izlazim van i idem u trgovinu, a u ostatku dana čitam, slušam glazbu, vježbam i, naravno, razgovaram sa svojom obitelji u Litvi. Tamo je slična situacija kao u Hrvatskoj, svi čekamo kraj ove priče i borbe s virusom. Ovo je najduži period kojeg provodim odvojeno od supruge Ingride i djece i teško je biti bez njih.
Čujemo i da vas zovu litavski mediji, pogotovo nakon potresa u Zagrebu 22. ožujka?
- Jest, to ih je posebno zanimalo, a svima sam rekao “to jutro nikome više ne bih želio da doživi”. Cijeli grad na ulicama i livadama ispred kuća i zgrada i u velikom strahu.
Što ih još zanima i o čemu pišu?
- Uglavnom paralele o hrvatskom i litavskom nogometu, usporedba Gorice i najboljih klubova u Litvi, Suduve i Žalgirisa, kako se razvija Paulius Golubickas i slične teme.
Kakve im paralele vučete s obzirom na to da ste nakon vođenja Ekranasa, Žalgirisa i latvijskog RFS-a iz Rige, dolazak u Goricu ocijenili najvišom stepenicom dosadašnje trenerske karijere?
- Razina i kvaliteta nogometa ovdje je puno viša nego u baltičkim zemljama. U Litvi jedan od najvećih izazova za trenere nije taktika ili razumijevanje igre, čak ni trenažni proces, već motivacija igrača. Vanjska i unutarnja motivacija vrlo su neravnomjerno raspoređene jer igranje u slabijem prvenstvu nema vanjskih podražaja poput gledatelja i novinara. U Hrvatskoj se pak na svakom koraku osjeća da je nogomet jako važna zabava. Ako igrač ne obavi zadatke i igra loše, tada trener neće biti prvi koji mu to govori. Sutradan će novine o tome naširoko pisati, navijači će svugdje razgovarati, a televizije analizirati. Dakle, posao trenera je ovdje drugačiji i mnogo zahtjevniji. U određenom smislu, čak je i lakše jer se morate usredotočiti na važne stvari kao što su timski proces rada i taktičke zamisli, a baš svaki igrač u Hrvatskoj želi biti u početnoj postavi svog kluba i dočekati svoju priliku posve spreman i motiviran. Što se Gorice tiče, uvjeti za rad u klubu su stvarno dobri, a planira ih se i poboljšati - zaključio je trener Gorice Valdas Dambrauskas.
'U Bjelorusiju kao trener Rigasa, a iz nje već kao strateg Gorice'
Valdas Dambrauskas je spomenuo kako se trenutačno nogomet igra samo u Bjelorusiji, a za tu zemlju veže ga anegdota s kraja veljače, kada je u nju ušao kao trener latvijskog Rigasa, a iz nje izašao kao nasljednik Sergeja Jakirovića u Gorici. Naime, tamo je Rigas igrao prijateljsku utakmicu, a nakon nje javio mu se sportski direktor Gorice Mindaugas Nikoličius i ponudio mu mjesto trenera Gorice. Budući da su njih dvojica veliki prijatelji još otkad su redali trofeje u Žalgirisu, dvojbe nije bilo. Dambrausas je iskoristio mogućnost iz ugovora da može otići ako dobije bolju ponudu i tri dana kasnije već je predstavljen u Velikoj Gorici.
- Otišao sam u Bjelorusiju igrati prijateljsku utakmicu kao trener RFS-a, a vratio sam se iz nje kao strateg Gorice - potvrdio je Dambrauskas.