TRENUTAK KOJI JE 'PRESUDIO' U ODNOSU NENADA BJELICE S MAMIĆEM 'Rekao mi je da me neće pustiti niti za velike novce, a onda se dogodila ta objava...'

Nenad Bjelica dao je intervju za Jutarnji list, a ovdje donosimo nastavk opsežnog razgovora...

Mislite li da je konačni rastanak samo financijske prirode?

- Ne znam, doista ne znam, postoji li dublji razlog od financijskog. Otkad je ta odluka donesena, pitam se zašto je do ovoga došlo i ne mogu naći odgovor, možda ja nešto ne znam što drugi znaju, ali ja sam 18. ili 19. ožujka razgovarao sa Zdravkom, komentirali smo odgađanje Eura, i to da će nam svi igrači biti na pripremama vezano uz situaciju oko korone te stvar nogometno ocijenili pozitivnom jer bi novi napad na Ligu prvaka bio konkretan i konkurentan. I onda se dogodi sve ovo... S malo više fleksibilnosti i komunikacije i stavljanja ega u stranu, sve smo mogli riješiti. Prije četiri dana član Uprave gospodin Krešimir Antolić mi kaže da su oni očekivali da ću se ja njima javiti kako bih ja razgovarao o tome. A valjda su oni mene trebali kontaktirati, ako su već oni donijeli odluku. ‘Vidi, Nenade, ‘ajmo sjesti i razgovarati, probajmo naći konsenzus’. Njih je povrijedilo što smo odgovorili pismeno da se ne slažemo, a to smo morali zbog pravnih stvari, i tu se klub naljutio. Do raskida 16. travnja nije bilo nikakve komunikacije. U međuvremenu je sigurno bilo prostora za rješenje, ali šutnja je definirala sve.

Dinamo je navodio Fifine dokumente da sebi daje za pravo...

- Koliko znam, Fifu ne zanima to što Dinamo svjesno preuzima rizik postavljanja budžeta utemeljen na prodaji igrači i ulasku u euronatjecanja, to je nešto s čim smo se svi borili da tako i bude. Fifu ne zanima ni vrijeme prije, ni nakon korone, nego samo za njezino vrijeme. Klub mora podastrijeti jasne podatke i parametre gubitaka i samo na temelju njih može krenuti u jednostrano smanjenje. Dakle, moraš pokazati da imaš probleme i završena priča. Ovako, ispada da je u Dinamu najveći problem od svih klubova u svijetu. Malo je, koliko sam vidio, jednostranih odluka.

Foto: Ronald Gorsic / CROPIX

Kakav ste tada imali odnos s igračima, među nekim se redovima moglo iščitati da oni nisu pristali samo radi vas?

- Imali smo normalan kontakt, i ono što sam rekao Zoranu, rekao sam i igračima, da treba sjesti i pregovarati, ali ne prihvaćati jednostrane odluke zbog svega što su ti igrači učinili. Razgovarao sam pritom s Ademijem, ali nisam utjecao na njih, niti sam u tome sudjelovao previše. Oni su kao grupa, pa gdje bih stigao da sam sa svakim razgovarao, to su njihove stvari.

Što su rekli nakon vašeg odlaska?

- Bili su jako razočarani jer su radili na visokom nivou, imali smo vrhunsku atmosferu, unutar tih 50 ljudi koji su bili zajedno, nismo imali ni najmanjih trzavica da bi se taj odnos narušio. Nevjerica i nerazumijevanje, rekao bih, ali Bože moj, to je nogomet...

Je li se ova odluka valjala neko vrijeme, naime, već se tijekom proljeća moglo iščitati da ste nervozniji nego inače?

- U svakom odnosu postoje razmimoilaženja; mislio sam tijekom zime da moramo pripremati ekipu za Ligu prvaka sljedeće sezone, jer se pretpostavljalo da će zbog Eura tijekom priprema biti odsutno sedam-osam igrača te sam išao u smjeru dovođenja jednog ili dvojice, da se počne pripremati momčad za kratko ljeto, i jednostavno početi s pripremama za momčad u ljeto. Klub nije bio tog mišljenja i odlučio se za dovođenje mladih neafirmiranih igrača. To je bio prvi sukob mišljenja, a druga je stvar bila što o svemu uopće nisam obaviješten, i to me povrijedilo. I to sam rekao, da s obzirom na sve što smo učinili, stižu igrači koji nemaju 15, 16, ili 17 godina, nego imaju 19, 20, 21, godinu, i da trener seniora s time mora biti upoznat, jer su to igrači koje će stizati među nas. I, priznajem, jednostavno me to činilo frustriranim i zbog toga sam bio nervozniji, jer doista nije bilo normalno da čovjek sa 15 bodova fore reagira kao ja. No kao što je meni Zdravko prepustio neke odluke, tako sam i ja prešao preko toga. Završio sam svoj opus s četiri pobjede, a u tri bez primljenoga gola. Pokazao sam profesionalnost. Međutim, to nije vrijedno nekog rastanka, ta neslaganja, zaista ne. To je bio osnovni razlog moje nervoze, nakon Osijeka smo sve raščistili i krenuli dalje, došli do 18 bodova plusa...

Ronald Gorsic / CROPIX CROPIX

Spomenuli ste Zdravka Mamića, kakav je bio vaš odnos s njime i jeste li, konačno, s obzirom na povijest mogli naslutiti da trenere u Dinamu u pravilu čeka ista sudba.

- Nisam razmišljao što bi moglo biti, svaki dan sam radio svoj posao na najprofesionalniji način, jer ako razmišljaš da ćeš ovako završiti, bolje je da ne dođeš. U svojim istupima, za sve u klubu imao sam samo najljepše riječi. I doista, za sve u klubu ništa ne mogu reći loše, do ove zadnje situacije. Pa tako i o Zdravku Mamiću, naš odnos je bio pun poštovanja, profesionalan, nikad nismo podigli glas, a razgovarali smo jednom, dva puta tjedno... Ako to netko ne želi čuti zbog problema koje Zdravko ima, to je njegov problem. Ali to je moj odnos s njime, i ne krijem. Nije mi ništa nametao, nije kritizirao, bili su to konstruktivni razgovori, i ako se to nekome ne sviđa, ja tu ne mogu ništa... Ne komentiram ga a propos posljednjih 15 godina, nego moje dvije u Dinamu. Istina, nakon pobjede nad Rijekom, a bilo je to krajem veljače, rekao je da me ni za velike novce neće pustiti da odem iz Dinama, a onda se dogodila i objava tajnih podataka naše plaće. Do toga, ponavljam, problema bilo nije.

Jesu li ipak prijepori počeli tijekom ljeta, kad su, recimo, dovedeni Moubandje i Pinto, čija brojka nastupa sugerira da nisu bili vama po volji?

- Mimo mog znanja ništa nije napravljeno. Preferirao sam za poziciju lijevog beka Čivića koji mi je izgledao gladniji i kojem bi trebalo manje vremena adaptacije na Zagreb i hrvatski nogomet. U defenzivi je stabilan, dečko s prostorom ispred sebe. Ali kada su nam se sve opcije izjalovile, doveden je Moubandje. Ne želim reći da nije taj nivo, ali je sličan igrač Leovcu, više ofenzivan nego defenzivan i zato nije bio prva opcija, no ja sam to odobrio na neki način. Za Pinta su mi rekli da je sjajan karakter, što je dokazao, i kad je igrao i nije igrao - bio je uz momčad, ali kvalitativno, meni nije bio bolji od Stojanovića i Moharramija. Tada smo došli u situaciju da imamo tri beka plus Šituma, i u ljeto, kad sam vidio da Stojke ostaje, Moharramija sam poslao u Lokomotivu, gdje se pod Tomićem dobro razvio, ali sam ga odlučio vratiti jer je šteta da igrač koji ima veliki prostor za napredak, bude izvan kluba. Pa je Pinto poslan na posudbu. Splet okolnosti, i nije mi tu nitko previše nametao.

Drugi, pak, govore da je Šahtar u Zagrebu nagovijestio pukotine...

- To je najtragičnija utakmica u mojoj karijeri i najviše me boli. Evidentno je da je to bilo vrlo nesretno, a ako se i pogriješilo, napravljeno je u najboljoj namjeri. Zamjera mi se izvođenje Petkovića, ali pritom je u igru ranije ušao i Ivanušec, pa i Đira, s kojima se preokrenula cijela priča. Ma gledajte, ako jedna utakmica, 30 sekundi, ili zadnjih pet minuta, narušava sve što si napravio, onda to nije prava zdrava baza. Poslije nije bilo povišenih tonova ili situacija koje bi upućivale da su odnosi narušeni, ja bih rekao da ne.

A što je s odnosom sa Zoranom Mamićem, vaše izjave o Olmu natjerale su ga na svojevrsni demantij?

- Prvo da razjasnimo o Olmu: pitali su me je li Olmo hrvatski produkt, i ja sam rekao da ge ne treba svojatati, on je isključivo proizvod sebe i roditelja, a mi svi smo mu u razvoju dali veliku potporu. Ali ja stvarno smatram sljedeće, i iza toga čvrsto stojim dan-danas: potrošio sam dvije godine energije da igrače uvjerim kako su samo isključivo oni zaslužni za uspjehe ili neuspjehe, a onda bih sve trebao prepustiti Dinamu. Imao je Dinamo u povijesti takve talente pa nisu napravili ni upola kao Olmo, unatoč velikoj podršci Dinama. I to je Olmo. Jer to što se događalo oko njega, to nije normalno, to može samo netko tko ima jaku bazu, roditelje, čistu glavu, mentalno zdravlje i zacrtan cilj što želi postići. Prijelazni rokovi njega nisu poremetili i to bila moja izjava, neću je korigirati. I Dinamo, i suigrači, i Bjelica imaju veliku ulogu, ali ključna baza dolazi iz kuće, ne umanjujući druge uloge. Može ih samo pojačavati. To je jedna stvar koju sam rekao Zoranu, jer sam smatrao da mi je to trebao reći u četiri oka, jer sam i ja imao nekih primjedbi pa to nisam rješavao preko medija. Iako, tada me nazvao i rekao što je poručio putem medija, i nije to bila stvar koja bi nam stvorila duboki, nerješiv sukob. Sa Zoranom nisam imao problema, dapače, on se malo distancirao od svega, zbog odjeka javnosti, ustrojio je svoje ljude u omladinskoj školi, više se bavio time, a mi smo komunicirali oko dolazaka i odlazaka, i to je bio dobar odnos, osim ove zime i tih dolazaka mladih igrača. Dobio sam tada prijedlog 30 igrača i dao sam svoj rejting. Koga dovesti, koga ne. Tu nije bilo ‘mojih’ igrača, ispalo je kako je. No, to je bio prilično korektan odnos, pozvao sam ga konačno da sjedi na klupi kao sportski direktor, da dođe na trening, među igrače, ali iz svojih razloga, odlučio je da će biti minimalno prisutan, i to njega treba pitati zašto. Nikakav problem nije postojao, nikad se ni zbog koga nisam osjećao ugroženim. Znam sebe i poštujem sebe, i radim onako kako ja mislim, i to su onda moje odluke.

Mnogi će reći da ste otišli gospodski baš da si ostavite otvorena vrata, pogotovo reprezentacije.

- Ovako kako sam otišao iz Dinama, otišao sam iz Austrije, Lecha, Spezije... nisam iznosio prljavi veš, što ne činim ni sada. Tako da nema razloga za takvim konstrukcijama, ali i da ih je i bilo, to ne činim da bih se nekom svidio nego je to moj stil, mislim da sam bio dovoljno jasan, jako sam jasno i argumentirano rekao, i zašto bih si zatvarao vrata Dinama, hrvatskog nogometa, reprezentacije... Razlaz govori o tebi kakav si čovjek, a to ima veze kakav sam ja.

U nekim intervjuima spominje se da ne biste ni vi bili to što jeste da niste iza sebe imali platformu Dinama. Je li vas Dinamo učinio boljim trenerom?

- O nekim konstrukcijama ne bih, o nama, a tu mislim na stručni stožer, igrače, ali i klub u cjelini, govore rezultati. A ovo drugo... Svaki dan, nova nauka. I Dinamo, i Spezia, austrijske niže lige... sve me nešto naučilo. I ovo me nešto naučilo, sa 101 utakmicom, 30 u Europi, na najvišem nivou, napravilo me iskusnijim i boljim, apsolutno, ali mene sad čeka novi izazov. I ti će me izazovi naučiti nečemu, da napredujem kao trener, baš kao što sam u Dinamu, uz suradnike koji su bili sjajni, najbolji koje sam imao, uz najbolje igrače koje sam imao... ali samo zato što smo svaki dan željeli biti bolji. To je krasilo ove dečke, nitko se nije uspavao, i zbog toga je Dinamo danas tu gdje je...

I zbog toga je vašem nasljedniku znatno teže.

- Teško je zbog dobrih rezultata, letvica je visoko postavljena, i mog odnosa s ovim momcima, ali mislim da je Igor po energiji sličan, ima entuzijazam, emociju, voli slušati, razgovarati, sustavan je. Najvažnije je da ima podršku kluba, nije tako ni mlad, ima iskustva vođenja i seniorskih momčadi apsolutno je kapacitet da vodi Dinamo, i vjerujem da će napraviti dobre rezultate.

Jeste li se saživjeli s Dinamom? Kad se pokušava napraviti vaš psihološki profil, uglavnom vas se svede na pragmatika?

- Moja reakcija nakon raskida i teško izgovorene riječi mislim da su rekle sve... teško mi je bilo i zamisliti da više neću voditi te igrače, te ljude, da neću više izaći pred navijače. Ovo mi je bio jedan od težih raskida, možda mi je samo Spezia teže pala od Dinamova rastanka...

I iza sebe ostavila spaljenu zemlju.

- Mislim da će sve to proći, da će se sve normalizirati, bilo je nekih stvari koje su izašle i koje su me povrijedile, ne samo od nekih ljudi iz Dinama, nego i novinarskih napisa. Ali proći će sve, uspostavit će se opet normalni odnosi, ali s Dinamom se nisam rastao u zloj krvi, Dinamu želim sve najbolje, da nastavi ostvarivati i veće uspjehe od naših. Pamtit ću samo lijepe trenutke, ovo je bilo divno razdoblje moga života koje ću pamtiti.