Kako nam sugeriraju i aktualni doživljaji okruženja Dinama, Rijeke, Hajduka, u domaćem nogometu praktično više nema strpljenja za procese stvaranja. Sukladno javnom pritisku (i) očekivanja, stvorila se atmosfera nogometa kao na PlayStationu ili Football Manageru. To znači mijenjanje igrača, trenera u hipu, pa iz gubitničke ili osrednje pozicije odmah u borbu za vrh. Šteta da virtualni svijet ima malo veze sa životnim zbiljama...
Lille kao idealan primjer
Hrvatska je premala, materijalno odveć oskudna resursima, da bi nogometno funkcionirala kao imućni klubovi po sustavu slagalice. Platiš, dovedeš, ako ne ide, opet platiš i dovedeš nove. To čak i nije realnost u velikim ligama (zemljama) za sve klubove. Lille, jedan od boljih klubova u Francuskoj nam to pokazuje. Momčad koja je deklasirala Dinamo (67 milijuna eura) procjenjuje se na 215 milijuna eura.
Klub je prije četiri godine bio prvak Francuske pored super moćnog PSG-a i sjajno zaključio četiri godine ciklusa s trenerom Gualtierom. S njim se započelo na 17. mjestu, pa su se digli do drugog, četvrtog i napokon prvog mjesta. Sezonu renoviranja nakon naslova završili su deseti. Lille je u novi ciklus, u pet prijelaznih rokova, investirao 160 milijuna eura za pojačanja, a prodao je igrače za 400-tinjak milijuna.
Gdje je kvaka da su kompetitivni i u odnosu na, primjerice, Dinamo vrlo nadmoćni? Uzet ćemo primjere najvećih prodaja. Pepea su transferirali za 80 milijuna eura, Osimhena za 79 milijuna eura, Leaoa za 50 milijuna eura. Stvar je u tome da su Pepea doveli za 18 milijuna eura, Osimhena za 23 milijuna eura, Leaoa za 21 milijun eura. Dakle, mogu kupovati više razine talenta i fizičkog potencijala. Većina onih s kojima se odmjeravaju naši klubovi u Europi u grupnoj fazi, i ovdje ih se sve tretira pobjedivim, ima bolje uvjete, veće baze i novčana ulaganja.
Na kojoj se to osnovi u Hrvatskoj, bitno inferiornijoj po svim tim resursima, kontinuirano podvrguje procesima klubove, trenere, igrače jer ne ostvaruju najčešće nerealna očekivanja?
PlayStation zbilja
Kad je Victor Sanchez krenuo s Rijekom, i remizirao s Lokomotivom, izgubio od Vukovara, Noaha, odmah je tretiran bezveznjakom. Njegove ideje smatrane su filozofiranjem i u startu se nije prihvaćalo da dolazi iz jedne vrlo uspješne nogometne zbilje (Španjolska), gdje je stvaranje igre prioritet. I, dakako, za to je nužno vrijeme. Rijeka je onda deklasirala Hajduk (5:0) i svi sretni, a onda je s ciparskim AEL-om remizirala i reafirmira se javna negativnost. Bez obzira na to što je Rijeka s Cipranima pokazala vrlo dobar nogomet, dominantan i solidnog eurointenziteta.
No, ovdje u nas nikad ništa ne valja jer se na sve strane javnih platformi promiče PlayStation zbilja. U njoj se naši klubovi, kakvi god potencijalom jesu, koju god fazu (re)konstrukcije prolaze, iznova tretiraju kao da su godinama stvarani za natjecateljski iskorak. Protiv svakog, a ne samo nama egzotično doživljenih suparnika...
U Hrvatskoj jedini Dinamo može uložiti jači (po HNL kriteriju) novac i to je u proteklih pet godina iznosilo 45 milijuna eura. Prodano je igrača za 155 milijuna eura. Rijeka je investirala 7 milijuna eura, a prodala igrače za 33 milijuna eura. Hajduk je uložio 7 milijuna eura, a prodao igrače za 44 milijuna eura. Dakle, svi su proporcionalno slabili kvalitetu kadra i trebaju stvarati novu. No, dok Lille stvara, primjerice, oko sjajnog veznjaka, 22-godišnjeg Haraldssona, kojeg su kupili za 15 milijuna eura (i prodat će ga višestruko!), Dinamo je doveo Zajca, Vidovića i Villara. Za sada se na razini očekivanja pokazao tek 31-godišnji Slovenac, iako je jedini besplatan!
Hrvatski klubovi trebali bi stvarati
Poanta je, dakle, da bi naši klubovi trebali stvarati igrače (i nove vrijednosti), te ih nadopunjavati ciljanim pojačanjima (za novac), a taj posao traži par godina i puno spretnosti i sretnosti u selekciji te upravljanju momčadi.
Kako u nas ti procesi nisu popularni osim na riječima, uzmimo primjer “malog” Mikića. Masovno ga se zazivalo i dobio je priliku, te se vidjelo nekoliko stvari. Prvo, taj 18-godišnjak ima potencijala. Drugo je vidljivo da je defenzivno ranjiv jer griješi u osnovnim kretnjama beka. Nije stvar (samo) u neiskustvu, nego i lošem starom običaju naših “škola”, gdje treneri zanemaruju defenzivne lekcije i zadovoljavaju se ofenzivnim doprinosima (i) bekova. U više je navrata i protiv Varaždina Mikić krenuo ofenzivno, pa je u povratnoj tranziciji kaskao.
Općenito je povratna tranzicija problematična našim igračima, a što je, recimo, jedan od razloga zbog kojih je Baturina za sada još alternativa u Comu. U Hrvatskoj se i stvaranje igrača, nažalost, svelo na što ranije “javno afirmiranje” da bi se čim prije napredovalo do prvih momčadi, a potom još brže unovčilo. Zato i jest sve manje tehnički i taktički potkovanih igrača, pogotovo u euro-kontekstu. Oni žešće medijski promicani uglavnom su fokusirani u igri prema naprijed, jer se to najviše hvali, a posljedično su u problemu kad igraju kupove ili ostvare transfer u Europu.
Slijedom svega, domaćem nogometu bi trebao općenito odmak od nerealnih očekivanja i posljedičnih stalnih prozivanja, a više posvećivanja stvaranju igrača i igre te novih vrijednosti. Tek potom se u zenitu ciklusa “slaže” selekcijsko pojačanje koje košta. Taj proces zapravo nema alternativu. Sve ostalo su hibridi i stalna nezadovoljstva...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....