U petak je zaključeno veliko iščekivanje, koje je trajalo stotinjak dana i odmah na prvu se može kazati, onako unaprijed, Lukša Jakobušić pravi je izbor.
Uostalom u više navrata je istican kao mogući kandidat, dapače bilo je uvjerenje da se povukao s mjesta dopredsjednika kako bi se vratio u glavnu ulogu.
Ne treba sad analizirati kako je i zašto je otišao iz Hajduka, ali treba zahvaliti nebesima da su gospoda iz NO-a napokon shvatili koliko je važno iskustvo rada u sportskom klubu, da se nisu držali kao pijan plota detalja iz natječaja. Sigurno je da će se neki od onih koji su se prijavili na natječaj sada žaliti, ali bi im bolje bilo da - kako se to kaže u žargonu - "ne talasaju“.
Hajduk je od 1911. imao točno pedeset predsjednika, 18 prije Drugog rata (Vjekoslav Fulgosi i Antun Grgin su birani u dva dva mandata), te 38 poslije rata (Umbert Fabris je jedini bio dva puta postavljan za predsjednika). Treba ipak konstatirati da otkako je krenuo izbor nadzornika na temelju glasova članova udruge Naš Hajduk, splitski klub nije imao sreće s predsjednicima premda je Marin Brbić bio na kormilu dva puta.
Od svih predsjednika najuspješniji, po svi mjerilima bio je Tito Kirigin tijekom čak desetogodišnjeg mandata, pa onda Branko Grgić (sedam godina), ali su "bijeli“ i pod vodstvom Nadana Vidoševića (četiri godine) postigli sjajne rezultate.
Sada treba očekivati zaokrete u odnosima u klubu i oko njega, jer će se po svemu Jakobušić, koji pledira za zajedništvo, u tom smislu postaviti beskompromisno.