Kao dječak, Velimir Kraker (85) obolio je od tuberkuloze.
Mjesece je proveo u bolnici, gledajući u sterilne bijele zidove. Tada je to gotovo bez iznimke bila smrtonosna bolest, no on ju je nekim čudom pobijedio. Imao je sreće, kaže, da je naišao na dobrog liječnika, "koji je znao starinske štoseve". Oporavak je bio dug. I po izlasku iz bolnice bilo mu je rečeno da se mora čuvati sunca, što je ovom vedrom dječaku iz Siska značilo samo jedno - nemogućnost igre na obali Kupe. Njegova omiljena igračka, minijaturni parobrod koji je doista u sebi imao parni stroj i znao otići nizvodno toliko daleko da je po njega trebalo čamcem, neko je vrijeme bio "nasukan". Velimir, ili, kako ga zovu oni koji su mu bliski, Veljko, ipak je našao način na koji će obojati svoje dane u postbolničkom periodu. Činio je to glazbom. Sjeća se i danas dana kada mu je bratić donio tri ploče.
Ne pamti, ipak, koje su numere na njima bile snimljene. Malo tko bi i uspio to umemorirati kad bi mu u životu kroz ruke prošle tisuće ploča, kao što je slučaj kod gospodina Velimira. No siguran je da je baš to bio trenutak u kojem se dogodila iskra zahvaljujući kojoj danas posjeduje već spomenute ploče, ali i 90 starinskih gramofona te radioaparata.
Igle kupovali na kile
- Ovaj mi je ljubimac - pokazuje mi Velimir na salonski gramofon, jedan od dva koja su izložena u njegovoj zbirci postavljenoj u Holandskoj kući Sisak, a koji nisu zamišljeni tako da ih stavite na stol ili neku drugu podlogu, već dolaze na komodi koja je njihov sastavni dio. - Po njegovoj se veličini vidi da je bio zamišljen za bogataške kuće u kojima se plesalo - govori gospodin Veljko dok mijenja iglu na ovom gramofonu. Iznimno je važno, govori, promijeniti iglu za svaku stranu ploče, inače ćete uništiti te nosače zvuka. Nekada su se, pripovijeda, zbog toga igle kupovale na kile. Nakon njegove precizne zamjene, ploča se počinje vrtjeti, čuje se prvi "krc", a onda kreće glazba. Svira pjesma "Moje noge, tvoje noge", izvodi je Margita Dubajić, jedna od najpopularnijih subreta zagrebačkog HNK u periodu između dva svjetska rata. Ova je ploča izdana 1927. godine, a iz tog perioda datira i gramofon koji je reproducira. Uz ime skladbe, na ploči je i natpis "Edison Bell Penkala Record". - Englezi su si dali truda, pa je tvornica ploča bila otvorena u Zagrebu godinu prije nego je izdana ova ploča. Imali su svoje etikete. A glazbe nema kakve nije bilo. Od ozbiljne, preko zabavne, mogli su se naći i čitavi koncerti te razni drugi kompleti. Bile su ploče relativno skupe, ali ne toliko, posebice ove domaće - tumači gospodin Veljko.
On se rodio 1935. godine, no aparati koji su mu postali životna strast, a koji su sada i izloženi u Holandskoj kući, datiraju već na sami početak 20. stoljeća, pa po starosti idu do perioda kada je on bio dječak, najstariji je iz 40-ih. Svaki komad ima nešto specifično po pitanju dizajna, mogućnosti, specifikacija. No jedna im je stvar zajednička - svi su funkcionalni. Zbog toga je zbirka Kraker, sve i da nije najveća i sveobuhvatnija u Hrvatskoj, posebna. - To vam je razlika između muzeja i zbirke. Onaj tko održava zbirku mora njome znati baratati, to mu mora biti zanat, stvari moraju biti u pogonu. Dok u muzeju stvari stoje i nikome ništa. Mrtve su. A vi ovdje, evo, možete odabrati s kojeg uređaja želite čuti zvuk - govori.
Preteča džuboksa
Jedan od raskošnijih gramofona koji se ističe veličinom trube i pomno izrezbarenim postoljem je onaj njemačke marke Mamut, nastao u prvom desetljeću 20. stoljeća. - Uređaji za reprodukciju zvuka su se počeli proizvoditi u drugoj polovici 19. stoljeća, ali na prijelazu u 20. su se počeli raditi u tvornicama. Pogledajte ovaj ornament, to je skupocjena izrada. Teško nam je danas i zamisliti da bi neka tvornica uložila toliko vremena za ukrašavanje nekog predmeta - priča Kraker o gramofonu, koji na sebi ima još jednu posebnost, utor koji izgleda poput onoga za kovanice. Pa, ovo je zapravo bila preteča džuboksa? - Tako je. Ubacili biste kovanicu, koja kanalom putuje do vage koja procijeni je li novčić dovoljno težak. Ako jest, opusti se poluga koja potom pokrene stroj. Truba je na ovom gramofonu velika, što govori da je bio osmišljen za hotele, pivnice, salone... Nitko ne bi volio imati u kući ovakvu galamu. Regulatora glasnoće tada još nije bilo - objašnjava.
Pitam koja je cijena jednog ovakvog gramofona. - Cijene za ove predmete ovdje ne postoje - odlučan je, pa dodaje da je to, među ostalim, tako i zbog toga što je jako teško doći do ovih "glazbala" kojima su svi dijelovi na broju i u funkciji. Nisu ni njegova, jasno, sva bila u idealnom stanju. No on ih je zbrinuo. Premda je svaki komad poseban, on za njega poznaje poziciju svake matice ili zvučnice, zna gdje su skriveni pretinci za ploče (u ove starije modele obično ih stane pet do šest) ili spremnici za igle.
Pokazuje mi i francuski fonograf iz 1910. - Francuzi su uvijek htjeli biti malo viši od svih pa su htjeli dubinski rez. I upotrijebili su ga - govori, pa odmah pokazuje na predmet do. - Ali, vidite, nisu bili prvi oni, nego Edison. Ovaj njegov je iz 1904. godine. Nabavio sam njegovu knjigu u kojoj su bili svi modeli iz njegove tvornice. Na prvoj je stranici fotografija njega i njegove klape, stoje u radioni. A pored njih upravo ovaj model - kazuje Velimir, dodajući da ovaj fonograf nije reproducirao glazbu s ploča, nego s valjka. - Dakle, razlika između gramofona i fonografa je u tome što fonografi imaju valjke? - pitam ga. - Ne. Stvar je upravo u dubinskom rezu. Kod fonografa igla ide u dubinu ploče, pa ona mora biti fonografska. Dok svi gramofoni imaju lateralni, površinski rez - tumači.
Dolazimo i do prvog neobičnijeg uređaja. - Radioprijemnik i valomjer koji je skinut s broda iz austrougarske flote - kaže, pa nastavlja: - Mornarica je nakon kraha Austro-Ugarske pripala Hrvatima. Bili smo budalasti, neozbiljni, nismo pazili na te brodove. Čekali su da ih se preuzme u luci, no Talijani su bili pametniji i u čamcu su poslali svoje ljude, pa se popeli na brodove pred jutro. Nitko nije reagirao, pa su ih digli u zrak - govori, dodajući: - A često smo i danas takvi.
Vjenčani dar
Kad je nastao ovaj prijemnik, još nije postojao pojam "radio", pa Velimir koristi pojam "uređaj". - Primio bi radioval, dogodio bi se mali udarac koji bi inducirao struju, pa bi zazvonilo zvonce. Tu gdje piše "telefon" su morale biti uključene slušalice. Kad bi ih stavili, čulo se ti-tititi-ti-ti. Nije bilo mikrofona, pa su se signali na brod prenašali telegrafom. Ali, kao da je to bilo bitno. Tko je trebao dobiti poruku, taj ju je i imao i to je jedino važno - kaže. Postojala je posebna kabina za čovjeka koji je bio zadužen za poruke, ona bi bila visoko na brodu, s ogromnom antenom. - Malo je komplicirano, ali signal je dolazio - zaključuje, dodajući da je jedini sačuvani primjer tog uređaja iz Austro-Ugarske upravo ovaj pred nama. Kako često biva kod dobrih priča, i ona o tome kako je taj predmet završio ovdje počinje s "jedan je moj prijatelj imao prijatelja". - A taj je bio vezan s mornaricom, pa se skupa sa svojim prijateljem popeo na brod dok još nije bio u zraku. Uzeli su ovaj uređaj. Sada je prošlo već dosta godina otkad je on umro. Nakon smrti mu je žena rasprodavala stvari, pa su me obavijestili. Iako, bio sam ja po njega već prije, no, kad sam ga došao kupiti, taj je čovjek počeo plakati. Ljudi se vežu za stvari, čak i kada im ne služe - mudar je gospodin Veljko.
Često se u kolekcionarstvu susretao sa suzama. Jedan američki gramofon, jako vrijedan, otkupio je od jednog para na selu. Živjeli su u trošnoj kućici, drvenoj. Rekli su da je to njihov vjenčani dar. Plakali su.
- Gadno je to, kad dođete otkupiti tako nešto - kaže Veljko. Sličnih primjera ima više. - Ovaj je, pak, gramofon iz Vukovara. To je kraj u kojem se rodila moja supruga Josipa. Išli smo po gramofon u kuću jedne bakice. Izvukla ga je ispod kreveta, starinskog, velikog kreveta. Truba je bila skinuta. I ta je bakica skoro zaplakala - sjeća se. Lijepo je ukrašen ovaj gramofon, na njemu je zlaćani ornament. - Ukrasi su mjedeni. Traže kemijsku obradu, ne bi smjeli ovako izgledati. To vam se radi kiselinom napravljenom u određenom omjeru, tako da nagriza površinu, no treba paziti na vrijeme da je ne bi previše nagrizla. Potom se radi druga tekućina za neutralizaciju i zaštitu od oksidacije. Nakon toga ništa ne morate ni glancati! - kaže Velimir, objašnjavajući da je njegov "zanat djelomično i elektrokemijski, a ne samo metalurški". Diplomirao je na Metalurškom odjelu Tehnološkog fakulteta u Zagrebu, a odmah se potom zaposlio kao asistent na katedri fizike na Metalurškom fakultetu u Sisku. Paralelno s tim Velimir je magistrirao i kemijsko inženjerstvo na Tehnološkom fakultetu u Zagrebu.
Desetak godina koje je bio na fakultetu i predavao fiziku bile su mu, procjenjuje, vjerojatno najbolje godine života. Kako i neće. - Na fakultetu sam upoznao Josipu. Bila je studentica, 17 je godina mlađa od mene - govori, smješka se vragolasto, pa nastavlja: - Brak je odličan, nisam mogao odabrati bolju curu. Najboljih su prvih deset ili 11 godina braka. Lijep je i sada, ali oboje imamo problema s koljenima - kaže. Na faksu se pričalo da i nije jako strog. - To su rekli drugi, a ne ja. Ali, ni ne možete biti strogi. Dok je moja žena upisala fakultet, na vježbama ih je bilo 15 studenata. I vi ne možete naći 15 ljudi koje najviše zanima baš taj dio nauke - smatra. Ono na što je ponosan je da je sobica za vježbe, koju je izgradio unutar fizičkog laboratorija, ujutro u 10 uvijek bila puna studenata. - Nisam ništa čekao, nego sam gnjavio da mi ormari budu puni uređaja kojima bih radio vježbe - kaže.
Zapričavamo se, no brzo nastavljamo turu po zbirci. Gospodin Veljko je na samom početku već upozorio da ćemo "morati stati kod svakog komada, jer svaki je poseban". Vremenski smo negdje na granici 20-ih i 30-ih godina prošloga stoljeća. Radije su izrađivali obrtnici, a mogli su se spajati ili na slušalice ili na zvučnike, prijemnici nisu u sebi imali već postavljen razglas. - Jedan od ovih primjeraka je izradio Josip Slišković, jako poznat na tom području, stvorio je nekoliko radijskih modela - kaže, pa nastavlja: - Radijski je program tih dana bio kao i danas, nema neke razlike. Ali je tehnika bila drugačija. Morali ste imati slušalice. U kavanama su postojali razvodnici. Ljudi su sjedili sa slušalicama koje su bile priključene na stropu, razvedene po čitavoj kavani. Morali ste imati veliki radio koji može podnijeti desetak ili najmanje četiri para slušalica. Sjedili biste za stolom, pili kavu, ručali, i imali slušalice. Tako je bilo sve do 40-ih ili 50-ih godina, kada su se pojavili prvi efikasniji zvučnici - tumači Veljko vremena prvih tehnologija.
Tehničke su naprave tada još često bile rukotvorine. Tu je tako i radio Josipa Lončara. Lončar je bio zagrebački student u Parizu, pa je napravio ovaj radio kako bi pokazao da Pariz i Zagreb mogu uspostaviti vezu. Kasnije je on postao čovjek koji je izgradio prvi TV prijamnik u Hrvatskoj, ali i u cijeloj jugoistočnoj Europi.
Aparati koje je prikupio Velimir Kraker doista svjedoče tijeku povijesti. Danas, kada svi uokolo hodaju nerazdvojivi od svojih mobitela, zanimljivo je uočiti kako se mogućnosti prijenosa tehnologije težilo još od prvih uređaja. Već u 20-im godinama postojali su gramofoni u kovčezima. - Navijali su se, mehanički. Moglo ih se odnijeti na obalu ili piknik. Prve radije koji su se mogli prenositi su nazivali seljačkima. Imali su velike baterije. Zamislite, valjate se po Kupi i uživate u dobroj glazbi! - usklikuje. Velimir je nakon srednje škole radio u RIZ-u. Pokazuje radijske prijemnike nastale upravo tamo. - Imaju puno cijevi da bi mogli dobro primiti signal. Proizvodili su se specijalno za cepeline i brodove - objašnjava.
Zanimljivo je promotriti i kako su radiouređaji izgledali s obzirom na proizvođača. Philipsovi su, recimo, svi imali oblik sličan logu firme, dok je jedan bio identičan logu; s tri valovite crte i četiri zvjezdice. - To je radio koji je zapravo reklama. Primitivan je za rad, nije neka kvaliteta, a nije ni glasan. Ali je ukras - kaže Velimir.
Pošto smo obišli izložbu, pita: - A volite li vi glazbu? - zastaje, pomalo zateknuto, kao da se sam sebi čudi da to pitanje nije postavio i prije.
- Morate voljeti glazbu - kaže. - Volim, jako - odgovaram, a njemu je odmah lakše. Pitam koja mu je glazba najdraža. - Ne mogu vam reći neki poseban žanr. Ali zaguljen sam po tome pitanju, bitno je da je glazba vrhunska. No, kad je riječ o pločama, dobivao sam najčešće šund - kaže.
Kroničar povijesti
O pločama, čak i o šundu, i danas brine; skupa s prijateljima obrađuje originalne etikete prastarih primjeraka na kojima su one potrgane, zalivene ili izgrebane. Svaki je dan i u svojoj radionici, ponekad, ako treba, i do ponoći; tamo sastavlja, popravlja, prilagođava... Njegov je dom prava riznica, svjedoči tome da je prije nekoliko godina postavio i izložbu starih igračaka.
- Moja je žena došla na tu ideju, ona ima smisla za sitnarije. Općenito dijelimo senzibilitet prema starinama. Jedino što joj se ne sviđa moj secesijski namještaj. No, na ideju za igračke sam se prvo smijao, no onda sam počeo popravljati one koje su trebale intervenciju. Bio je među njima i parobrod, imao je pravi parni stroj. Vozali bismo ga po Kupi, a nekad bi kidnuo, pa bismo po njega morali čamcem. Dobio sam ga od prijatelja, kojem je dosadio, on ga je bio dobio na poklon iz Amerike. Bilo je poslijeratno razdoblje, a on nije imao što obući. Pa sam mu dao dva para čizama u zamjenu za parobrod - sjeća se Veljko. U Sisku se, kaže, u vrijeme kada je on bio dijete živjelo kao u predstavi, bilo je divno. A tome on ima i puno dokaza, među kojima leži još potencijala za izlaganje.
- U Sisku su u osnovnim školama bili i štrikeraji. To ne zna gotovo nitko ovdje, ali znam ja, jer sam imao puno teta koje su, kako ja to kažem, na taj način imale posla s krpama. Volio bih i od tih njihovih radova napraviti izložbu - kaže.
Ovaj kroničar povijesti svojim je sakupljanjem i restauracijom predmeta doista zapisao puno toga o minulom vremenu, o svojem gradu, kulturi, navikama i karakteru ljudi. On ne samo da razumije vrijednost stvari, nego ih poznaje i u praksi, shvaća njihovu mehaniku, zna od čega su napravljene i kako reagiraju. Popravlja ih, održava na životu. Puno zna, a puno i radi. - Ma, većina ljudi bi mogla napraviti te iste stvari koje sam napravio ja, da su zainteresirani. U životu vas samo mora neki vrag interesirati! - zaključuje.