Do prije nekoliko godina jedna od trendovskih tema nogometne zime bila je Dinamovo ispadanje iz europskih natjecanja tijekom jeseni. U manjkavosti logičkih objašnjenja da jedan veliki klub ne može pola stoljeća proizvesti rezultat za ostanak u Europi barem na početku druge kalendarske godine, najčešće se priča uokvirila mistikom. Je li to bilo nekakvo prokletstvo, podzemne vode u Maksimiru, odluka svemira ili nešto četvrto?

Nije bitno, jer ništa misterioznog nije bilo u neuspjesima jedinog kluba iz Hrvatske koji je osvojio jedan europski kup. Dinamo nije radio po logici nogometa, što možete okarakterizirati i kao izostanak stručnih rezona. Desetljećima prije očito se loše selekcioniralo kadrove za pojačanja, a u novijoj povijesti dominantnih Modrih teamova u HNL-u loše se selekcioniralo izlazne transfere. U ovoj drugoj varijanti, doduše, klub je zarađivao ogromne novce. To je samo potvrda da je kvalitete bilo za sva moguća proljeća, ali da je strategijski klub bio fokusiran na tržišne dobiti, a ne natjecateljske interese. Kad je stigao Nenad Bjelica on je u dogovoru s vodstvom Modrih uspio uravnotežiti te strateške priče i, slučajno ili ne, uskoro je srušio mit o Dinamovim neuspješnim europskim proljećima te uzrocima koji su nadnaravni. Dinamo je iskoračio u Europi, nastavio prodavati igrače, ali bilo je to strateški logično...

Sada obrise slične priče u domaćim dimenzijama pišu u Osijeku. Promjena ciljeva od strane uprave, koja je željela osim ulaganja u infrastrukturu i rezultatski važnije dosege, uskoro je nagovijestila natjecateljske iskorake. Uloženo je u struku i igrače te Osijek postaje dio borbe za vrh...

U 8 godina 900 milijuna

U petak je u Šibeniku startala era Paola Tramezzanija na klupi Hajduka. I dok nastaje ovaj tekst ne zna se kakav je bio start talijanskog trenera. No, za ozbiljnu Hajdukovu zbilju pitanje starta, pa i epiloga proljetnog dijela, nije presudno pitanje. Možda će ono, po starom i vrlo lošem običaju (i) na Poljudu, prelomiti sudbinu i ovog trenera. Sasvim je sigurno da za kvalitetniju perspektivu jednog od dva najveća kluba Hrvatske samo pitanje trenera nije presudno. Barem ne u ovakvom odnosu snaga i odnosa oko Hajduka.

Brojke koje iznose SN dovoljno su jasan okvir zbilje Poljuda. Od 2012. jedan od četiri nemjerljivo najveća kluba bivše Jugoslavije i kudikamo zahtjevnije savezne lige, uspio je spojiti osam godina bez (i) drugog mjesta. Kamoli da prekinu dvostruko dužu i neobjašnjivu apstinenciju od naslova prvaka. Izostavimo li uobičajene populističke teze o aktualnom trenutku i poraznom položaju na tablici, zbilja Hajduka ima sasvim drugačiju frekvenciju pojašnjenja. Naime, u tih osam godina Hajduk je potrošio oko 900 milijuna kuna! Istodobno je prihodovao oko 940 milijuna kuna, unatoč činjenici da je natjecateljski jadan, te da je upisao samo jedan osvojeni Kup. I to na početku ovih osam godina dekadencije kulture rezultata. Računica ukazuje da je Poljud godišnje trošio 15 milijuna eura, nekad više, a nekad manje, ali okvirno je to prosjek. To je proračun koji je inferioran samo Dinamovom, ali kontinuirano veći od onog kojeg imaju Rijeka, Osijek, još izraženiji nego u Lokomotivi i Gorici. Usporediti ga s proračunima SB-a, Istre, Šibenika, Varaždina (1,5-2,5 milijuna eura) je groteskno. Unatoč svemu tome Hajduk natjecateljski, i u kontekstu tradicija, potencijala, potpore društvenog okruženja i navijača, samo (pro)pada.

Opake pogreške

Frustracija na planetu Hajduk je toliko zagorjela da se stvorio dojam kako to uopće više i ne može biti bolje te da je sigurno problem kompleksnih i nerješivih uzroka. Što spada u još jedan od mitova koji se u Hrvatskoj, malo malo pa u svakoj pori društva, (ne)objašnjivo stvori i po njemu fatalistički funkcionira. Ima li nekih prokletstava na Poljudu u odnosu na vrijeme Stare plinare? Ima li nekih podzemnih voda nastalih otkako je HNL-a? Ili je možda neko preslagivanje svemira utjecalo da Hajdukova zbilja bude nestvarno nakaradna?

Kao u slučaju Dinamovih proljeća u Europi, kao i nekada nestvarno dugih čekanja jugoslavenskih trofeja u Maksimiru (25 godina do 1982.), stvari su dokazivo jednostavnije. Čak toliko da djeluje bizarno kako ih se ne prepoznaje i tretira kao pitanje nauke.
U nogometu nema nauke o nogometu. Znanost je važan alat popratnih aktivnosti kluba i oko momčadi, ali u nogometnom i smislu igre temelji (ne)uspjeha su svugdje isti. Stručna logika i posljedično racionalna poslovna strategija kluba. Nema teorije koja će logično pojasniti da Hajduk s 15 milijuna eura po sezoni ne može biti barem drugi u prvenstvu, a da to mogu i financijski redimenzionirana Rijeka, nabujali Osijek ili bitno manje bogatija Lokomotiva i trećeplasirana Gorica.

To znači da na Poljudu griješe, i to opako, u stručnoj politici kluba, što podrazumijeva i trenersku, i igračku i natjecateljsku priču. Najjasniji pokazatelj toga je podatak da je u proteklih 8 godina Hajduk imao 15 trenerskih promjena-era, čak 7 sportskih direktora te čak 78 ulaznih transfera. Dakle, u prosjeku skoro dva trenera po sezoni, po jedan tehniko i gotovo 10 novih igrača. To je antinogometna logika i temelj svih natjecateljskih apsurda Hajduka.

Zato nije presudan Tramezzanijev start, proljetna serija ili neki novi Silas i početak. Hajduk mora postati nogometni klub s nogometnom logikom. Kakav je bio (i) u bivšoj Jugi, ne samo u vrijeme Kirigina. Bez stabilnosti i strpljenja koju iziskuje logika nogometa, rezultati će ostati izvor frustracije te uskoro postati prevelik teret i nadi u iskorake, kamoli vjeri u povratak uspjesima.