Pojačava se interes gledatelja za utakmicu Italije i Hrvatske, ali već odavno je znano da punih tribina na mitskom stadionu na San Siru neće biti. Kad su u pitanju odnosi Talijana prema reprezentaciji, onda to i nije neko iznenađenje. Štoviše, da se iz tabora Azzurra dodatno ne ‘pumpa’ atmosfera tvrdnjama kako je Hrvatska najjača u kvalifikacijskoj skupini za Euro, bilo bi veliko pitanje da li bi se uopće skupilo predviđenih 50-ak tisuća gledatelja.
Zašto je to tako u zemlji koja obožava nogomet, koja se diči četverostrukim svjetskim naslovom i koju obitava više od 60 milijuna stanovnika?
Analitičari Apenina odat će vam kako je već više od dvadeset godina tamošnja stvarnost definirana podjelama po klubovima. Talijanski su navijači svoju pažnju počeli više usmjeravati prema klubovima na valu velikih ulaganja nekadašnjih domaćih mecena te posljedičnih kupovina najboljih svjetskih igrača, potom i sjajnih rezultata u europskim kupovima. Bilo je to krajem 1980-ih i 1990-ih izuzetno atraktivno vrijeme za klupski navijački puk. Sad druge strane reprezentacija je plijenila pažnju uglavnom zbog nastupa na velikim natjecanjima i velikih očekivanja, koja su ispunjena tek jednom, i to kad su se svi najmanje nadali. Postati svjetskim prvakom u jeku najveće afere calcia 2006. godine, bio je doista pothvat...
No, ukupno gledano, reprezentacija je posvemašnjom afirmacijom klupskih stvarnosti počela ozbiljno gubiti masovni interes javnosti. Ne samo zbog atraktivnosti utakmica klubova nego i zbog sve izraženije podjele između navijača, stalno međusobno sukobljenih. Podjela u nogometu zapravo simbolizira podjele u talijanskom društvu, a što se zorno očituje upravo na reprezentativnim događanjima.
Bilo je utakmica gdje se zviždalo čak i domaćoj himni, bilo je političkih rasprava da se treba formirati pokrajinske reprezentacije (Sjeverna liga) i bojkotirati onu talijansku, bilo je i protivljenja zbog izbora trenera i igrača iz pojedinih centara moći, i slično. Ono što sugeriraju brojke i atmosfera na stadionima, to je da odnos prema reprezentaciji na sjeveru nije isti kao na jugu Italije. Južnjaci su privrženiji Azzurrima i zato izbornici uglavnom radije igraju ‘dolje’.
U posljednje četiri godine, koje smo analizirali, Italija je nastupila u 17 domaćih utakmica u 13 gradova. Bari, Palermo, Rim i Milano bili su dva puta domaćini, po jednom Napoli, Perugia, Firenca, Pescara, Genova, Modena, Parma, Bologna i Torino. Zanimljivo je da su najveći posjeti bili prijateljskim ogledima sa Španjolskom, Njemačkom i Nizozemskom (49.000 do 50.000), a da je, primjerice, Dansku u kvalifikacijama za SP 2014. u Milanu pogledalo tek 37 tisuća gledatelja. J
oš je više podbacio inače za Azzurre srdačni grad Napoli, koji je bio domaćinom kvalifikacijske utakmice s Armenijom (2:2) prošle godine i na San Paolu se skupilo tek 22 tisuće ljudi. Definitivno se Azzurri najviše prate u Bariju i Palermu. U svakome od nastupa protiv Španjolske i Nizozemske Bari je imao oko 50 tisuća gledatelja, dok je Palermo u kvalifikacijskim utakmicama s Bugarskom (1:0) i nedavno Azerbajdžanom imao posjetu od 30 odnosno 35 tisuća gledatelja...
U tom razdoblju Milano je bio domaćin, uz Dansku i prijateljskoj utakmici s Njemačkom (1:1) i na Meazzi se skupilo 49 tisuća gledatelja. Za grad kojem gravitira 4-5 milijuna ljudi, s brojnim južnjacima koji tamo rade, definitivno to nisu značajniji posjeti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....