Je li napokon stigao trenutak kada će Davidu Fincheru uručiti njegova odavno zasluženog Oscara? Sudeći prema filmu "Mank", koji je upravo debitirao na Netflixu, a već ga mjesecima proglašavaju favoritom za tu nagradu, nisam baš siguran. U pitanju je minuciozno napravljeno ostvarenje čiji je glavni protagonist Herman J. Mankiewicz, formalno koautor scenarija za "Građanina Kanea", po mnogim kritičarskim listama najboljeg filma svih vremena, no već se pola stoljeća raspravlja o tome nije li on i jedini autor, tim više što je scenarij nagrađen Oscarom. I ta je nagrada pravo čudo budući da je Charles Foster Kane, junak "Građanina Kanea", neskriveni portret moćnog medijskog magnata Williama Randolpha Hearsta čije su novine vodile otvorenu kampanju protiv filma. Te je godine glavnog Oscara dobio film Johna Forda "Kako je zelena bila moja dolina", što se smatralo pljuskom intelektualističkom Hollywoodu, no da se igralo pošteno, "Građanin Kane" puno bi bolje prošao.
Fincher je za taj projekt bio osobno vezan. Scenarij je, naime, napisao njegov otac Jack Fincher (umro je 2003., ali tekst je nastao početkom devedesetih), redatelj ga je namjeravao još davno realizirati, no čak i nezavisni američki filmski studiji odbili su ga podržati zbog inzistiranja na crno-bijeloj fotografiji. U međuvremenu je izostavljanje kolora opet došlo u modu, a i Fincheru mlađem status u Hollywoodu postajao je sve stabilniji, a kako je moćna streaming platforma Netflix bila vrlo zadovoljna poslom koji je obavio na njihovim serijama "Kuća od karata" i "Umolovac", glatko mu je odobrila "Manka", dopuštajući da ga realizira na način na koji je to svojedobno zamislio.
Kuća u pustinji
Glavnina radnje odigrava se u kući u pustinji u kojoj se smjestio Mank, kako su svi zvali Mankiewicza, oporavljajući se od automobilskog udesa. Zašto takva izolacija? Zato što je scenarist bio nepopravljivi alkoholičar i izolacija je bila nužna da ga se prisili kako na rad tako i na pridržavanje rokova. Scenarij mu je naručio Orson Welles koji je tada imao samo 24 godine i svi su ga zvali "boy genius". "Mank" ne troši puno filmskog vremena da nam objasni kako su se njih dvojica upoznali, a jednako tako jako malo doznajemo kakav je to tekst koji on piše. Tek kada ga je završio, doznajemo da je to satira na W. R. Hearsta kojega je Mank upoznao zahvaljujući Charlesu Ledereru, nećaku glumice Marion Davies, magnatove ljubavnice: za nju je on dao sagraditi prekrasni dvorac San Simeon (to je inspiracija za Xanadu u "Građaninu Kaneu") i u njemu su se održavale zabave na kojima je Mank postao čest gost jer su ona i scenarist na neki čudan način postali prijatelji.
Da je u pitanju provokativan scenarij, doznajemo čim Manka počnu posjećivati ugledni gosti, od njegova brata Josepha L. Mankiewicza (Tom Pelphrey), prvog predsjednika Ceha holivudskih scenarista i poslije glasovitog redatelja (Oscarima ovjenčana "Sve o Evi" i super spektakl "Kleopatra") pa do same Marion Davis (Amanda Seyfried) i tumačiti mu kako bi za njega bilo bolje da se taj scenarij nikad ne realizira. Sudeći prema filmu, Mank je svoga "Kanea" dijelio na realnost (portret Hearsta) i iluziju (Kaneova druga supruga Susan Alexander, netalentirana operna pjevačica, nije imala veze s Marion Davies, inače vrsnom komičarkom), ali kako je to prikazano u Fincherovu "Manku", nije on toliko mrzio Hearsta (epizoda britanskog glumca Charlesa Dancea) koliko Louisa B. Mayera (Arliss Howard), šefa Metro-Goldwyn-Mayera, i sam Hollywood.
Mayer je portretiran kao dvolični manipulator koji napravi predstavu kad želi zaposlenicima srezati plaće i za to čak pobere pljesak, a nije mu teško ni slizati se s političarima. MGM je, na primjer, napravio reklamne spotove kad se 1934. biralo novog kalifornijskog guvernera jer nije htio dopustiti da pobijedi "boljševik", poznati književnik Upton Sinclair. Tijekom večeri u San Simeonu Hearst se jedva upliće u razgovor, on na scenu stupa tek u završnici kad ispriča Manku zgodu o orguljaševu majmunu koja se itekako ticala scenarista jer je on poslije pokuša ispričati u dva navrata, očito mu se jako usjekla u pamćenje, no uvijek ga u tome prekinu.
Prezriv odnos
Wellesa se u filmu jedva pokaže. Sam Fincher rekao je da se ne želi uključiti u raspravu tko je pravi autor "Građanina Kanea" jer to nije tema "Manka", ali nakon što pogledate završnicu jasno vam je na čijoj je on strani. Tu je polemiku prilično klimavim dokazima potegla 1971. utjecajna američka kritičarka Pauline Kael esejom "Rađanje Kanea", želeći potkopati "teoriju autora" svoga konkurenta Andrewa Sarrisa prema kojoj je redatelj u većini slučajeva pravi autor filma, pa čak i kad su u pitanju "zanatlije" poput Raoula Walsha, no s Wellesom se ipak zaletjela jer su poslije usporedbe Mankiewiczove završne verzije i Wellesove knjige snimanja pokazale da je podjela "kredita" na špici bila pravedna solucija. Sam Fincher svakako bi stao uz Mankiewicza, budući da je rijetko kad pisao scenarije za filmove koje je režirao (iako im je zasigurno štošta dodavao tijekom snimanja), no jednom je izjavio da je vrlo nezahvalno tvrditi tko je što pridonio završnoj verziji filma: po njemu su direktori fotografije, majstori specijalnih efekata i montažeri podjednako zaslužni za sjajno ostvarenje kao i sam redatelj.
"Mank" se nesumnjivo ubraja u kategoriju sjajnih ostvarenja, no zašto mu onda odričem šanse za Oscara? Zato što ga je dosta teško pratiti ako niste strasni filmofil ili povjesničar filma. Uzmite samo jednu od prvih scena u kojima se Mank našao u Hollywoodu: u sobi za scenariste uz Charlesa Lederera nađu se George S. Kaufman, Charles MacArthur, pa i sam Ben Hecht. Uskoro će zatim scenama prodefilirati Joseph von Sternberg, David O. Selznick i Irving Thalberg, a Wellesov (nepotpisani) pomoćnik John Houseman (Sam Troughton) dobit će puno više prostora od samog Orsona. Fincher, međutim, tako vodi priču, prema filmskim veličinama nema previše obzira ako nemaju dramski značaj u odnosu prema Manku, dostatno je samo znati da je potonji došao u Hollywood jer je čuo da se tu kao scenarist bolje zarađuje nego pisanjem kazališnih kritika i drama u New Yorku.
Njegov pomalo prezriv odnos prema tvornici snova jasan je već iz toga, iako je očito da on dobro razumije film i možda bi mu holivudski opus bio značajniji da se drukčije odnosio prema moćnim producentima. Njegov brat Joseph puno je brže napredovao jer je bolje razumio taj sustav. Brzo je postao producent, uostalom jedino je na taj način mogao kontrolirati posao kojim se bavi, dok se Mank za to vrijeme opijao. Zašto je postao alkoholičar? To se u filmu ne objašnjava, jedan od razloga je valjda i to što ga otac nikad nije dovoljno cijenio, a tko zna što je sve još za to bilo povod.
Znakovito je i to da filmske legende promiču na ekranu a da ih se posebno niti ne predstavi (navodno je među zaposlenicima kojima je Louis B. Mayer najavio privremeno smanjenje plaća bila i Greta Garbo, ali za takve slučajeve film bi ipak trebalo gledati na velikom ekranu), no zato marginalci dobivaju prostor kao da su protagonisti. Vjerojatno nikad niste čuli za Shellyja Metcalfa (igra ga Jamie McShane), redatelja probnih snimaka u MGM-u, koji je uvijek maštao o tome da napravi pravi igrani film. Niste čuli s razlogom jer taj nije niti postojao, no takav filmski početak imao je Felix Feist jr., poslije dosta produktivan redatelj B-filmova.
Njemu su dali da režira lažne dokumentarce u kojima su tobožnji anonimci otkrivali hoće li na kalifornijskim izborima za guvernera glasati za kandidata republikanaca Franka Merriama ili demokrata Uptona Sinclaira. Filmski Shelly Metcalf jako se unio u taj posao, procjenjivao u kolikoj su mjeri tobožnji ljudi iz naroda uvjerljivi, a koliko ne, no kad je shvatio da je sudjelovao u velikoj izbornoj prevari, htio se ubiti, nabavio je pištolj i dovoljno metaka. Mank je nasjeo na njegovu predstavu, uzeo mu metke iz pištolja, da bi poslije doznao da ih je on imao puno više. Nije baš točno ni to da je Manka potresla izborna prijevara, on je po političkom opredjeljenju bio negdje između konzervativca i apolitične osobe, no njegovo razočaranje u Hollywood spretno je podvučeno tom epizodom.
Kraljica Hollywooda
Među najbolje pogođenim likovima je Marion Davies jer je njezina priča vrlo osobna, osobito kad govori Manku kako ju je Hearst otkrio u vodvilju, zainteresirao se za nju i poslije se upeo da je pretvori u kraljicu Hollywooda. Ima tu nešto od Susan Alexander Kane, u "Građaninu Kaneu" igrala ju je Dorothy Comingore, koja se nakon fijaska u operi pojavljuje samo u okvirnoj radnji, ali Fincherova Marion Davies priznaje da je u vezu s Hearstom ušla samo iz interesa, da bi ga poslije čak i zavoljela, osobito kad bi joj otkrivao svoje slabosti.
Zbog takvih scena "Mank" povremeno pulsira emocijama, ali šteta je što ih nema više. Ono što je redatelju važno jest zabljesnuti nas fascinantnom crno-bijelom fotografijom (snimatelj mu je bio Erik Messerschmidt, s njim je već radio na seriji "Umolovac"), koju su posebno patirali kako bi izgledala kao da je iz tridesetih godina, modernistički glazbenici Trent Reznor i Atticus Ross, njegovi česti suradnici, smjeli su koristiti samo instrumente iz tog razdoblja, a poseban angažman tražio se od dizajnera zvuka.
Po tehničkim osobitostima "Mank" je jedno od čuda suvremenog Hollywooda, no šteta je što Fincher nije malo više intervenirao u scenarij svoga oca. Ponajprije, Mank je i nakon "Građanina Kanea" imao posve solidnu karijeru, napisao je scenarij za sportski film "Ponos Jenkija" s Garyjem Cooperom, priču o zvijezdi baseballa Louu Gehrigu, no posebno se izdvaja predložak za "Začaranu kolibu" Johna Cromwella, "zimzeleni" ljubić s Dorothy McGuire, Robertom Youngom i Herbertom Marshallom. Umro je u 56. godini, u doba kad je njegov brat Joseph postao jedan od stupova Hollywooda. Možda bi se s drugačijim odnosom prema svom poslu i Mankova karijera mogla tako razvijati.