Oprečna priopćenja koja su stigla iz vodećeg kluba Prve HNL unutar tri dana, a u kontekstu suđenja i sustava HNS-a, nisu neka iznenađujuća pojava. Oprečni stavovi o tim temama su više ili manje doktrina svih aktera hrvatskog nogometa. Poveznica su svim klubovima, trenerima i drugima - partikularni interesi.
Matrica je potrošena
Kao što smo naveli prije nekoliko dana o razumljivoj ogorčenosti Slavena Belupa sudačkim odlukama u Puli, klubovi galame i negoduju samo onda kada je njihov interes u pitanju. Kada se oni poklope sudačkim previdima na štetu suparnika, onda se šuti. Zato su te galame u suštini jalove jer jedino što se mijenja su imena klubova koji su trenutno ogorčeni. Svi znamo, počevši od sudaca odnosno sudačke organizacije, da ogorčenje traje do prvog vraćanja “previda”. I zna se, galami se ne zbog vjere da će se početi rješavati ti problemi, nego pretežno zato da bi se zadužilo suce i njihove šefove.
Da hrvatski klubovi, hrvatske nogometne institucije i ini akteri žele istinske promjene sustava nogometa, to bi se sigurno dogodilo od 1990. do danas. Trideset godina se ne mijenja jer za to, objektivno rečeno, nema (dovoljno) volje i snage.
Sve to počinje od institucije vrlo zvučnog imena, Hrvatski nogometni savez. Kad govorimo o tom savezu, onda steknete dojam da je u pitanju neko nedodirljivo više tijelo, koje se s visine vrijednosti i s mantrom “druge zemlje nogometnog svijeta” ne želi spuštati i uprljati u podnožju domaćeg loptanja i njegovih temelja. HNS, međutim, nije ništa drugo nego svi akteri domaćeg nogometa, koji galame ili šute kako im odgovara. Otprilike se tako donose i vitalne odluke za nogomet, od kojih su promjene sustava natjecanja i sudački sustav najočitiji primjer nedosljednosti. Upravo je to i temeljni problem zašto se u domaćem nogometu, i kad se pravno odvojio od jugoslavenskog, već tridesetak godina nije odmakao duh neregularnih i neravnopravnih atmosfera natjecanja.
Nakon što je Mladen Vedriš 1990-ih godina povijesno pozicionirao HNS kao instituciju koja se prva pravno razdružila od jugoslavenskih saveza, činilo se da bi to mogao biti doista početak novog sustava nogometnog funkcioniranja. Dosljednost koju je Vedriš iskazao kada je shvatio da je politika spremna svetiti se nogometu samo da bi njega udaljila, odnosno, da se može nametati odnose po volji moćnika a ne općem interesu hrvatskog nogometa, bila je zapravo posljednja dosljednost u Kući nogometa. Ona je u idućih 27 godina postala dosljedna samo u nedosljednostima.
U tome je korijen i najnovijih konfliktnih medijskih bubnjanja. Matrica je potrošena. Čim zagusti na tablici ili se neki hijerarhijski odnosi dovedu u pitanje, suđenje postaje poligon na kojem će se konflikti rješavati. Odnosno, dokazivati (nad)moć.
Razlika u odnosu na prijašnju dekadu jest u tome da je uobičajena borba za devetu poziciju, budući je deseti bio “odmah raspadnut”, sada prerasla u bitku za ostanak čak pet klubova. Razlika jest i što je na vrhu uobičajena borba za drugu poziciju prerasla u bitku (i) za naslov. Kako nema dominantnog gubitnika na dnu, tako nema ove sezone dominantnog pobjednika na vrhu.
I kad se zagužvaju situacije, eto frke oko sudaca. Kojima, eto, više ni VAR nije spasitelj, jer je netko u sudačkoj organizaciji, na svoju ruku (a kako drugačije), odlučio da se njegova primjena odmakne od jasnih protokola koje su odredili FIFA i IFAB. Pa se jasna linija provjera i korekcije ove sezone pretvorila u nejasne pravce provjere svega i svačega. Dakako da se u takvoj mijeni onda počinje gubiti snaga VAR-a jer je korištenje nedosljedno, kao i njegove odluke. Gotovo bi čovjek pomislio da to nekome odgovara, pa je zato dobre posljedice VAR-a iz prve sezone krenuo mijenjati za aktualnu kaotičnost primjene i interpretacije.
Je li u pitanju Osijek?
Razumljivo ignoriranje galame manjih klubova od strane HNS-a neće zainteresirati javnost. Kada galame veliki klubovi, onda to postaje tema “Otvorenog”. I to je razumljivo. Ono nerazumljivo, što je u stvari shvatljivo, to je gromoglasna tišina HNS-a na radikalne poruke iz Dinama. Nije to obično ogorčenje jednog kluba, nego reakcija koja odaje da se nešto iza kulisa HNS-a značajnije događa u kontekstu dosadašnjih ravnoteža odnosa. Je li to pitanje jačanje Osijeka na terenu ali i u utjecajima, je li to možda najava preslagivanja za izbore u Savezu, je li nešto treće, to će se uskoro dokučiti...
HNS-ova tišina puno govori o tim odnosima, pa velikim dijelom i upućuje zašto hrvatski nogomet tri desetljeća samostalnosti ne može riješiti svoje temeljne probleme. Nedosljednost svih garnitura poslije Vedriševe (ratne) ere definirala je Kuću nogometa kao servis moćnijima, a ne kao skrbnika interesa hrvatskog nogometa u cjelini. Zato je ovo samo još jedna epizoda tog serijala, koja je gromkija jer su u pitanju reakcije najjačih aktera. HNS je i ovom tišinom pokazao da to sigurno nisu oni, kako bi po definiciji nogometnog Ustava trebalo biti...