Zrnca pijeska u trenerskoj klepsidri Damira Krznara sve su brže curila prema dnu, negdje u Mariboru Matjaž Kek učestalo je prevrtao mobitel po rukama čekajući da na zaslonu zasvijetli predbroj +387, "halo, ovdje Međugorje", kada je Bruno Petković efektno glavom pospremio u mrežu ubačenu loptu, a skupa s njom u krevetić ušuškao trač o demisji Dinamova trenera u slučaju poraza protiv Osijeka.
Petkovićev gol za 1-1 stigao je kao zaslužena nagrada plavima za neumornu kanonadu prema golu Marka Malenice, ali i dobačen pojas za spašavanje treneru čiji su status zaljuljali glasinama i spekulacijama nakon što je preko njega protutnjala Lokomotiva. Bilo bi bedasto smijeniti Krznara samo osam mjeseci nakon što je razmontirao Tottenham i u trenersko reciklažno dvorište odložio Josea Mourinha, ali na koncu ne bi bilo šokantno. Strpljenje s trenerima nikada nije ulazilo u lepezu menadžerskih vrlina Dinamovih šefova.
Petković je u spasilačku misiju dotrčao kao "devetka", u ulozi u kojoj ga zaziva Zlatko Dalić za potrebe reprezentacije, no u klupskoj stvarnosti on već izvjesno vrijeme funkcionira kao "desetka". Statusni je to iskorak, ali i čin samosabotaže u krugu nacionalne momčadi jer tamo sve vrvi od maštovitih kreatora. Pa opet, premda među "vatrenima" može samo dobacivati bočice Modriću, Brozoviću ili Majeru, Petkovića je lijepo vidjeti kada se spusti do centra i stavi loptu pod kopačku, jer u tom trenutku cijela se momčad napokon okrene licem prema golu, zakola krv kroz taj organizam i on pokaže napadačku ambiciju. Bez Petkovića kao ideologa igre gledamo previše napada s odgodom, brdo lateralnih dodavanja i povratnih lopti od kojih gledatelja brzo uhvate napadi zijevanja.
Do izjednačenja Dinamo nije igrao očaravajuće, ali niti posebno zabrinjavajuće. Dominacija u posjedu i kontroli je nakon dvije trećine utakmice bila zastrašujuća, gotovo 80 posto vremena lopta je cirkulirala među Dinamovim igračima, ali većina njih odigrala je nedorečen meč. Gojak je ulazio u poluprilike, čak osvajao zračne duele u gostujućem šesnaestercu, no kronično je kuburio s idejama. Oršić je bio neobično indisponiran, Andrić slabo zamjetan, a Ivanušec je igrao na mahove i do kraja se razbudio tek u završnici dvoboja.
Uz jednog ili dvojicu raspoloženijih igrača Dinamo bi rastavio "lege" kao paket lego kockica, ali budući da se nije dogodilo možemo govoriti o pametnoj strategiji Osijekova trenera. Nenad Bjelica promijenio je osobnu za potrebe subotnjeg derbija, mogao se slobodno predstavljati i kao Dimitrije Bjelica, poznati šahovski velemajstor, nakon što je teren pretvorio u šahovsku ploču i utakmicu zauzdao brojnim taktičkim šablonama.
Za početak, ostavio je na marginama svoje dvije najvrjednije figure, Ramona Miereza i Laszla Kleinheislera, odlučivši da mu za brzu tranziciju trebaju hitri igrači poput Fiolića i Gržana te nešto lakšeg centarfora Topčagića. Kroz jednostavnu suradnju Topčagića i Fiolića stigao je do vodstva i usmjerio dvoboj na svoju stranu. Nisam siguran da s takvim makjavelističkim opredjeljenjem Osijek može izdržati do kraja u šampionskoj borbi, ali pogled na tablicu danas sugerira da Bjelica zna što čini...