Nižni Novgorod. Bum. 3:2. Izbavljenje, spasenje, olakšanje. Soči. Tap. 4:3. Oduševljenje, eksplozija, ekstaza.
Ivan Rakitić jedan je iz najužeg kruga najvećih nogometaša u Hrvata. Prvak Europe i strijelac u finalu Lige prvaka 2015. za Barcelonu protiv Juventusa (3:1), osvajač Europske lige 2014., kapetan Seville koji je podigao pobjednički pehar i od UEFA-e proglašen najboljim igračem tog finala s Benficom, četverostruki prvak Španjolske…
Najbolji sportaš Hrvatske 2015. godine kad je s katalonskim klubom osvojio i titulu prvaka svijeta. U kvartetu je stranaca s najviše odigranih službenih utakmica za Barcelonu. Messi, Dani Alves, Mascherano i on. Nogometni velemajstor čija se klasa i razumijevanje igre očituju kroz potpuno oprečne uloge u kojima se, svakoj od njih, snalazio duhom i izvedbom kao da je baš za njega skrojena. Jednako izvrsno igrao je i kao lider Seville, u kojoj je držao ulogu glavnog špilmahera pa ga je tadašnji trener Unai Emery oslovio "najboljim kapetanom kojeg je ikad imao u bilo kojoj momčadi", i kao radilica u Barceloni, možda i najpouzdaniji partner Lionelu Messiju, kojem je bezbroj puta uspješno čuvao leđa i "davao kisik". Rakitićevoj igri dive se Xavi i Iniesta, uz Argentinca, najveći asovi najslavnije klupske ere. U 299 utakmica za Blaugranu zabio je 34 gola i dodao 41 asistenciju. Podjednako je u njima štitio vlastita vrata i napadao suparnička, njegova je niska poteza za sladokusce impozantna, a u dva navrata tresao je mrežu Realu u El Clasicu. U pobjedama 2017. godine 3:2 i 2019. godine 1:0, kad jer riješio najveći svjetski klupski derbi. Tada je natjerao Josea Mourinha na konstataciju da je jedan od najpodcjenjenijih igrača. Iliti, nikad mu nije do kraja priznato koliko je velik i bitan. U izboru UEFA-e bio je 2015. u najboljoj momčadi sezone Lige prvaka, ali po FIFProu, sindikatu igrača, najbolji domet mu je treća momčad godine u svijetu.
No, za Hrvate, ta dva jedanaesterca iz ruske osmine finala i četvrtfinala ostat će snimka koju će vrtjeti naraštaji, i oni koji će jednog dana posezati za knjigama, Googleom ili tko zna kakvim budućim "Googleom" kako bi doznali što više o igraču koji je osigurao mjesto u hrvatskoj nogometnoj "Aleji besmrtnih“. O njemu će govoriti i ljudi koji ga nikad nisu gledali, više nego mi danas o Bernardu Vukasu, Branku Zebecu, Franju Glaseru, Emilu Perški ili drugim junacima nekog nama davnog doba. Rakitić nije samo legenda Hrvatske, njegovo je mjesto u "analima slave" barem dva velika kluba: Barcelone i Seville. A tko zna što će još ponuditi…
U Austriji 2008. godine prvi je put zaigrao za Vatrene na velikom natjecanju. Bio je izvrstan u pobjedi nad Njemačkom u Klagenfurtu 2:1 i jedan od mnogih na čijem se licu, na kraju bečke četvrtfinalne večeri, iscrtavalo tragično-kompleksaško ispadanje od Turske koja je igrala bez pola prve momčadi. U Gdanjsku, u trećem kolu u skupini Eura 2012. godine Rakitić je bio odličan u dvoboju sa Španjolskom u kojem je Vatrenima trebala pobjeda ili remi s golovima za prolaz među osam. Povukao je jednu akciju s centra, pretrčao pola terena i na Modrićev ubačaj sam izašao pred Ikera Casillasa. Pucao je glavom, no "Ikar" je još jednom raširio "krila". U Rusiji je naplatio. I Prater, i Arenu Gdanjsk i dotad deset godina s hrvatskom reprezentacijom. S Argentinom se iskazao kao jedan od najboljih igrača, a njegove su opaske bitno razbistrile misli Zlatku Daliću kako igrati protiv Lionela Messija. S Danskom i Rusijom on je bio čovjek kojeg smo čekali na svim tim turnirima na kojima je malo nedostajalo - finišer. Match winner.
Rakitićeva biografija danas je ljubiteljima nogometa na dlanu kao četvrtašima Družba Pere Kvržice ili srednjoškolcima Patnje mladog Werthera. Kroz godine ponavljana je priča o nogometnom fanatiku Luki Rakitiću koji je u dvorištu u švicarskom selu Möhlinu podučavao nogometu sinove Dejana i Ivana, da bi došao treneru u omladinskom pogonu Basela i kazao mu:
- Imam talenta kakvog kod tebe nema.
Luka, ali i Ivanov djed Mato igrali su amaterski u Sikirevcima, a otac i dvije sezone za Čelik iz Zenice. Ivan je imao osam kad je odjenuo dres velikog švicarskog kluba. U prvom razredu srednje otac ga je podržao u radikalnoj i riskantnoj odluci koja majci nije bila za pravo. Napustio je školu.
- Pitao me što mislim da se profesionalno bavi nogometom. Kazao sam da ću ga podržati u svakoj odluci. Sljedeći dan došao je doma, bacio knjige na stol i rekao: "Tata, ispisao sam se iz škole".
Luka je vjerovao u sve što je kasnije napravio. Koliko je bio siguran, ali i zreo u razmišljanju, govori njegovo prisjećanje:
- Ivan je trebao u Manchester United ili Chelsea kao dijete, imao je 12-13 godina, ali to nisam dopustio. Ostao je u Baselu na normalan način graditi karijeru. Kod nas u Möhlin stigli su predstavnici Manchester Uniteda i stavili na stol pun kufer novca. Izvadili su i zrakoplovne karte. Moja žena Kata kaže: "Bojim se aviona", oni odmah predlože: "Poslat će auto iz Engleske po vas". Željeli su da se svi zajedno preselimo u Manchester. U tom času radio sam na baušteli, u džepu sam imao pet franaka, supruga je bez posla, a doma je troje djece. Iščekivao sam kad će plaća da ne ostanemo gladni, ali rekao sam: "Ne, gospodo, ne treba mi vaš novac. Hvala vam što se došli, možete popiti kavu, nešto pojesti, kulena uvijek imamo u kući". To je bio moj veliki potez koji sam povukao na njegovu karijeru. Neki drugi roditelji bi odmah ugrabili lovu i tko što bi kasnije bilo. Roditelji unište djecu. Slikovit je podatak: nakon što sam ih odbio odveli su drugog dečka umjesto Ivana, također je bio vrlo talentiran, iz Grasshoppera. I gdje je sada on? U četvrtoj ili petoj švicarskoj ligi.
Za prvu momčad Basela debitirao je 29. rujna 2005. sa 17 godina. U Širokom Brijegu u pretkolu Kupa UEFA. U srpnju 2007. godine izabrao je hrvatsku reprezentaciju.
- Nikad nije bilo sporno da će igrati za Hrvatsku. Još otkako je imao devet godina, kad sam ga držao na ramenima na utakmici u Zürichu između tadašnje Croatije s Grasshopperom. Te večeri osjetio je hrvatstvo - govori Luka.
Švicarci su bjesnjeli kad je odabrao Vatrene, na roditeljsku adresu dolazila su prijeteća pisma i karte u jednom smjeru s porukom "Mrš odakle ste i došli", FIFA je dosta dugo rješavala njegov predmet. Iako je bio kapetan Švicarske u mlađim uzrastima i u tom času U-21 reprezentativac, nije mogla drugačije odlučiti i 8. rujna 2007. prvi je put zaigrao u "kockastom" dresu. Kad se prisjećaju tih dana i te odluke otac Luka i majka Kata teško se i danas suzdrže od suza.
- Nakon što je izašao na teren u Maksimiru srce mi je zaplesalo, emocije me preplavile, nisam znao što bih - govorila je sljedećeg jutra Kata u Čatežu gdje su Vatreni tada boravili. Ivan je dres s debija poklonio - sucu. Švicarcu.
- Leperriere me molio dres, dao sam mu ga, ali ne onaj u kojem sam igrao, nego rezervni.
Tada je već bio igrač Schalkea kamo se toga ljeta zaputio iz Basela s osvojenim švicarskim kupom. Iako je su na stolu stajale i druge opcije, među inima zagrebačkog Dinama. Priča s Modrima nije bila daleko od realizacije.
S Rudarima iz Gelsenkirchena igrao je u četvrtfinalu Lige prvaka, imao boljih i težih razdoblja, ali svu igračku raskoš prezentirao je tek nakon što je u siječnju 2011. godine sletio u Sevillu. Nametnuo se kao vođa, strijelac, paker, ljubimac navijača.
Još nije ni potpisao ugovor kad je u hotelskom baru upoznao konobaricu Raquel s kojom dana ima dvoje kćeri. I to baš u noći prije završnih pregovora sa Sevillom. Odmah ujutro kazao je bratu Dejanu, koji ga je zastupao:
- Potpisujemo. Odlučio sam. Ostajem ovdje.
Sevilla nije mogla naći boljeg menadžera od Raquel.
U predvečerje brazilskog Mundijala 2014. godine u igri je bio i Real, ali Andoni Zubizarreta, tada sportski direktor Barcelone odradio je posao. Pet sezona bio je stalni starter, a 2017/18. i svjetski rekorder po broju nastupa računajući i reprezentaciju. Prvi put je u 2019/20. došao u stalnu rotaciju teren - klupa.
Kao veznjak igrao je i desno i lijevo, i naprijed i natrag, kao reprezentativac ima 106 nastupa, privatno već je odlučio da će nakon karijere živjeti u Sevilli i ostati u nogometu. I dolaziti nerijetko u Hrvatsku jer vlasnik je kuće na Šolti. Raketin trag će se pamtiti. Sada su mu 32 godine. Još ga stigne i dodatno produbiti.