'KAD IZAĐEM IZ ZEMLJE SVI ME PITAJU O RATU, MISLE DA KOD NAS STALNO PADAJU BOMBE' Jedan od najmističnijih igrača Dinamove svlačionice otkriva

Sadegh Moharrami (23) jedan je od najmističnijih igrača modre svlačionice. O iranskom desnom beku malo se zna, nekako je samozatajan, nenametljiv. Ponekad se smješka, rijetko kad priča, radi ono što mu trener Nenad Bjelica i suradnici kažu i nada se velikoj karijeri. Sramežljiv je i u razgovorima za medije, u godinu dana koliko je ovdje dao je tek jedan-dva intervjua, “vadi” se da mu engleski nije dobar, iako moramo priznati da ga govori vrlo dobro.

Kad smo se prije godinu dana kod nekoliko iranskih novinara raspitivali o Moharramiju, svi su nam rekli da se radi o prvoklasnom desnom beku, sigurno o potencijalnom najboljemu u Aziji, ali i igraču koji bi i u Europi mogao ostaviti dubok trag. Slično nam je tada pričao i Branko Ivanković, uz dodatak da će mu trebati vremena za adaptaciju, jer ipak dolazi iz sasvim druge kulture i drugačijih nogometnih navika, da nije upitna kvaliteta, nego samo koliko će mu vremena biti potrebno za prilagodbu. Imao je svijetlih trenutaka prošle sezone, na ovim pripremama ide dobro, ne zaostaje za ostalima, ali ukupni je dojam da još nije dosegao sve ono što se očekivalo i o čemu se pričalo kad je dolazio.

Teški treninzi

- Treninzi su teški, dvaput dnevno, ali u redu, pripreme su takve i to se mora proći. Evo, sad sam ovdje već godinu dana, ukupno gledajući, bilo je dobro, ali želim i mogu bolje i više od toga. Igrao sam 23 utakmice, nije loše za prvu sezonu, ali nadam se da ću iduće sezone biti bolji i igrati još više - ne skriva ambicije Moharrami priznajući da mu u prvo vrijeme nije bilo lako u Zagrebu.

CROPIX

- Iran je potpuno različit od Hrvatske, u svemu. Od hrane pa do svega ostaloga, do načina života. Bilo mi se u početku teško adaptirati, ali sad je u redu, sve mi se više sviđa u Dinamu i Hrvatskoj, osjećam se sve bolje.

Nogometno gledajući, razlike su također velike?

- Drugačija je razina nogometa u Iranu i Hrvatskoj. U Iranu je nogomet više fizički, dok se ovdje u Dinamu puno više radi na taktici i tehnici. Jasno da mi je trebalo neko vrijeme da pohvatam novi načina razmišljanja.

Na ulasku u novu sezonu bit će mu još teže. Jer, sad mu konkurent nije samo Petar Stojanović, stigao je i Ivo Pinto, objektivno je on u startu treća opcija za desnog beka?

Europski debi

- Imam dva odlična igrača na svojoj poziciji, ali to je nogomet. Jednostavno, ako želim igrati, moram biti bolji od njih. No, meni je najvažniji rezultat Dinama, a tek onda pojedinačan uspjeh. Želim igrati više, naravno, ali trener je taj koji odlučuje. Vjerujem u sebe, znam da moram puno i mukotrpno raditi da bih igrao, a hoću li u tome uspjeti, vidjet ćemo.

Posebno će pamtiti utakmicu s Viktorijom Plzen u Maksimiru, onu u kojoj je Dinamo izborio dvoboje s Benficom. Stojanović nije bio u kadru za uzvrat, Moha, kako ga zovu, dobio je priliku i po mišljenju mnogih ju je i iskoristio?

- Da, to je bila moja prva europska utakmica, naravno da ću je posebno pamtiti. Bilo je puno navijača, ostvarili smo veliku pobjedu, neću to nikad zaboraviti.

S onih klasičnih nogometnih tema prebacili smo se u životne. O njegovu Iranu u zadnje vrijeme se pričao kao o novom ratnom žarištu, po vijestima koje su stizale zadnjih dana Iran je bio samo na korak do američke vojne intervencije. Kako se živi u Iranu, osjećali se ta ratna psihoza?

Opušteno u Teheranu

- Ma ne, sve je u redu. Ljudi ne znaju ništa o ratu ili sličnome. Opušteni su, živi se normalno. Znate, kod nas se često o tome kako će nas napasti, gotovo svake godine ista priča, ali nikad se ništa nije dogodilo. Svaki put kad izađem iz Irana, kad dođem u inozemstvo, ljudi me pitaju što se događa, jesu li vas napali, a ja im kažem kako je sve OK, mirno je, nema problema. Svaki dan se čujem s obitelji i prijateljima, dobro su, sve je u redu i nema uistinu nikakvih novosti po tom pitanju. Možda mnogi izvan Irana misle da tamo padaju bombe svaki dan, da se ratuje, ali kad biste došli u Teheran, vidjeli biste da je sve normalno, živi se kao i drugdje.

CROPIX

Nisam jako popularan

Rekao nam je da, dođe li do kakvog sukoba, nije dužan ići u vojsku, kao što je u nekim zemljama u tom dijelu svijeta, on je odslužio svoje dvije godine vojnog roka i sad se može potpuno posvetiti nogometu. A i nogometu u Iranu je teško. Eto, iz Persepolisa je otišao Branko Ivanković, napustio je taj klub i Mario Budimir, čini se da je pobjedničkom nizu kraj.

- Meni je u Persepolisu bilo super, imao sam čast sudjelovati u velikim uspjesima pod trenerskom palicom Branka Ivankovića. U tri godine Persepolis je osvojio tri naslova naslova prvaka, a Ivanković je sad napustio klupu i otišao u Saudijsku Arabiju. Sad situacija u klubu nije dobra, još nema novog trenera, ne zna se tko će biti i ne znam kako će Persepolis izgledati u novoj sezoni.

Problem je i novac. Ivanković ima potraživanja, Budimir isto, očito, u klupskom iranskom nogometu nije baš bajno. Je li to uistinu posljedica embarga?

- Jest, promijenilo se puno po tom pitanju, promijenio se odnos prema dolaru i euru i stranim igračima koji imaju ugovore u tim valutama vrlo je teško isplatiti novac.

Je li Moharrami u Iranu popularan? Je li ga kad prođe ulicom zaustavljaju, traže autogram?

- Ha, kad igrate u Persepolisu, odmah ste popularni, taj klub ima puno navijača u Iranu. No, ja bih za sebe rekao da sam onako - normalan. Ni previše ni premalo popularan, ha-ha. Znaju me ljudi, ali ništa posebno da ne bih mogao prošetati gradom.