Rijeka je pokazala da ima znanje i moć suprotstaviti se jačem, ali i nešto što bi Španjolci nazvali “cojones”

Ako bi dvoboj u Lilleu bio neka bajka, onda su riječki dečki u toj bajci svakako bili junaci. Nakon možda i najturbulentnijeg tjedna u novijoj riječkoj povijesti igrači predvođeni kapetanom Nediljkom Labrovićem i jedinim članom donedavnog stručnog stožera koji nije pobjegao u metropolu, Radomirom Đalovićem, odigrali su dvoboj na gornjoj razini svojih mogućnosti, kako taktičkih, tako i fizičkih.

Naravno da su i sportski direktor Darko Raić Sudar, kao i novi trener Rijeke dali svoj obol u svemu tome, baš kao i Ivan Močinić te Ivan Vargić, pridruženi članovi privremenog stručnog stožera, no Đalović je u tim trenutcima bio personifikacija svega što Rijeka jest. Vjera, nada, upornost, emocija.

Podatke o pretrčanim kilometrima nemamo, ali kada vidite kako se svaki igrač Rijeke borio do granica iznemoglosti na širokom i brzom terenu protiv znatno nadmoćnijeg protivnika onda u vodu padaju sve floskule kako je Lille apsolutni favorit ovog dvomeča u kojem se bore David i Golijat.

Ne samo da su Riječani poveli na Pierre-Mauroy Areni i time šokirali više od 20.000 fanatičnih francuskih navijača već su tijekom susreta stvorili još nekoliko izglednih šansi za postizanje pogotka, prava je šteta što primjerice, trk Ivanovića na startu utakmice ili solo prodor Vukčevića nisu završili pogocima. A što tek reći na posljednje sekunde susreta gdje je domaći vratar, nakon kornera Rijeke, prvo maestralno obranio udarce Mitrovića i Jankovića, da bi zatim Fruk u konačnici loptu poslao preko grede...

Rijeka je pokazala da posjeduje i znanje i moć suprotstaviti se znatno kvalitetnijem protivniku, ali i da ima ono nešto što bi Španjolci nazvali “cojones”, takve stvari ne možete naučiti niti na jednom treningu ili pokaznoj vježbi, takve stvari jedna momčad ili ima ili nema. Ova napuštena, obezglavljena Rijeka još jednom je pokazala da je skup velikih, kvalitetnih individualaca koji sami po sebi ne bi bili ništa da iza sebe nemaju jedan sjajan kolektiv koji je njihova najveća snaga.

Iako je Pašalić svojim maestralnim nogometnim umijećem i lobom Rijeci donio toliko željeni pogodak, bila bi prava sportska nepravda izdvojiti bilo kojeg igrača Bijelih u dvoboju na sjeveru Francuske jer svi su bili kao jedan, svi su bili Rijeka, stoga je prava šteta što su gotovo u smiraj susreta primili i taj drugi, nesretni pogodak koji Lilleu ipak garantira određenu prednost.
Bez obzira na taj gol prednosti, igra Rijeke na Rujevici praktički će biti ista, igrati na “bod” s ovakvim protivnikom bilo bi ravno samoubojstvu.

Pokazali su riječki dečki neosporno nogometno znanje, kao i neke boljke, prije svega u realizaciji odnosno korištenju kreiranih prilika. U uzvratu će se takve stvari morati svesti na minimum, uz rasprodanu Rujevicu Rijeka ima realne šanse svladati Lille i proći u grupnu fazu Konferencijske lige. To nisu floskule, Rijeka se sama izborila za takvo nešto prikazanom igrom i nevjerojatnom energijom. “Sa štitom ili na njemu”, ili kako bi trener Sopić kazao, u četvrtak idemo “zemlja - zrak” pa kako ispadne. A prije toga - poslastica u Maksimiru, pravi derbi protiv Jakirovićevih trupa. Kako to nestvarno zvuči, no Rijeka stvarno dobro izgleda.