Naravno da što ste bogatiji to ste u nogometu uspješniji. No, kada dođete u zonu više klubova gdje je bogatstvo stvar više manje iste klase, tada se kriteriji uspješnosti mijenjaju. Ili bolje rečeno vraćaju se na tvorničke nogometne postavke. U kojima je nogometno presudna igra, a ona nije kao slaganje lego kocki. Igra se stvara i to je proces koji čine trener, igrači, mukotrpan rad, kolektivni duh i doza sportske sreće...
Vjerojatno o tome ima neku drugu ideju Nasser Al Khelaifi, bogati predstavnik ultra bogate obitelji iz Katara, koja mu je povjerila upravljanje (i) Paris Saint Germainom. On je deveti predsjednik u povijesti tog kluba, nastalog početkom 1970tih fuzijom FC Parisa i Saint Germaina. Od 1974.godine igraju francusku prvu ligu i prerasli u najuspješniji klub. No, prije 10 godina potpuno se promijenio život PSG-a, jer je većinski paket dionica otkupio Qatar Investment Authority. Radi se o fondu iza kojeg stoji tamošnji Emir, dakle praktično bogata država. I kako to u praksi izgleda vidljivo je po enormnim količinama novca koje vlasnici ubrizgavaju u klub koji bi trebao donijeti Kataru globalni, ne samo sportski, prestiž. Više od milijarde eura u snaženje momčadi, proces koji je u Parisu poprimio drugačije kriterije provedbe, za sada nije oplemenjeno dominacijom u Europi i posredno u svijetu nogometa.
Lani je PSG bio na korak od osvajanja toliko željene Lige prvaka, ali su u finalu izgubili od financijski skromnijeg ali nogometno logičnijeg bavarskog diva.
Kada je za ovu sezonu Al Khelaifi dodatno pojačao ritam zvijezdomanije u svlačionici, dovevši između ostalih Sergija Ramosa, Giggia Donnarummu, Achrafa Hakimija, Georginija Wijnalduma, a potom i najvećeg, Lionela Messija, učinilo se i najvećim puritancima ideje o stvaranju nogometa da PSG nitko ne može zaustaviti. Eto, četiri mjeseca kasnije stvari su bitno drugačije. Krenuti ćemo od jedne, koja nam se čini najvažnijim pokazateljem svih problema tog globetrotterskog okruženja.
Kad je fond iz Katara preuzeo 2011.godine klub zatekli su trenera Antoine Kombouarea. No, očekivano su ga brzo promijenili i doveli Carla Ancelottija. Do danas Paris SG je potom naredao eru Blanca, Emerya, Tuchela i sada Pocchetina. Šesti trener u eri QIA je upravo na pragu odlaska, a kao sedmi se najavljuje francuska legenda, Zinedine Zidane. Sa vrhunskim trenerima PSG je osvojio 7 naslova Francuske, 6 kupa i 6 liga kupa te 8 nacionalnih superkupova. Ukupno 27 trofeja, ali opći dojam oko života PSG-a je da su osrednja klasa u europskoj vrijednosti. Kako je to moguće? Jednostavno klub dominira u Francuskoj jer je premoćan za tu konkurenciju. No, u Europi ne uspijeva ostvariti dominaciju jer tamo nije dovoljno imati (naj)više novaca. U Ligi prvaka je ključno igrati vrhunski nogomet i to, obvezno, u proljetnom dijelu sezone. Do tada se, kako ukazuju i ritmovi PSG-a može krpati situacija i doći do druge faze.
No, ako se uz tu razinu investiranja, uz podršku blagajne jedne države, mora uopće "krpati" stvari, onda u toj priči definitivno nije nešto logično. Pitanje struke na prvom mjestu. Ne zato što navedeni treneri nisu vrhunski. Oni jednostavno nisu u poziciji da stručno pokažu vrijednosti i na tim osnovama stvaraju uspješnost momčadi. Uostalom znakovito je slijedeće. Ancelotti je prije Parisa već bio prvak Europe, sa Milanom prije (2 puta) i sa Realom posllije. Znakovitije je da je i Tuchel stigao do finala sa Parisom, ali je onda otišao u Chelsea i sezonu poslije osvojio ligu prvaka. Argentinac Pochettino, koji sada ne skriva više kako ne podnosi situaciju u kojoj je njegova trenerska važnost presudna za momčad, ima slabiji učinak iako mu je momčad po imenima povijesno senzacionalna.
Njegov prosjek osvojenih bodova je 2,22 i to je slabije od Tuchela (2,35), Emerya (2,42), Blanca (2,36), jedino je bolji od Ancelottia (2,13). I simbolika tih muka je da u prvenstvu ima 2,64, ali je u Ligi prvaka na 1,66 bodova po utakmici. Pochettino, koji je u Espanyolu imao 1,22, pa u Southamptonu 1,45, a u Tottenhamu 1,84 prosjek bodova, kao da je svjestan da mora otići da bi svojoj karijeri omogućio veliki iskorak. Kažu upućeni da je to osvjestio onog dana kada mu je vodstvo kluba dovelo Donnarummu, iako je on ukazivao na važnost Navasa kao golmana ali i kao jednog od lidera svlačionice. No, trenera se u takvom klubu kao što je ovaj PSG, manje pita kad je u pitanju potez prestiža. Zato su Al Khelaifi i društvo doveli Ramosa, pa Messija, i praktično prisilili Mbappea na ostanak. Takvo šareno društvo, u kojem jedan od bogato plaćenih dobije dopust da se miri sa ženom koju je prevario (Icardi) usred sezone, a drugi još bolesnije plaćen leti u Brazil ili na neki drugi party u Europi kad poželi (Neymar), jednostavno ne može funkcionirati kao momčad. I kada joj pridodate pomalo emotivno pogubljenog najboljeg nogometaša svijeta na zalasku, Lionela Messija, onda prezentacija tog po imenima mega tima izgleda onako kako je to bilo u Manchesteru.
Protiv Citya, koji je također verzija suludog nogometnog bogatstva sa šeicima, ali koji je sa Pepom Guardiolom sasvim neka druga struktura stručnog funkcioniranja, mogli smo vidjeti razliku između bogatog aktera koji stvara igru, sa onim bogatim akterom koji slaže momčad kao lego kocke i misli da je to raskoš materijala dovoljan da se stvori šampionska igra...
Trener u PSG-u je praktično nevažan. Tko god je do sada bio, a pogotovo Pochettino sa dolaskom Messija i ostalih pojačanja, ima jasnu liniju kretanja. Igraju oni koji moraju, a ne oni koji tog trenutka zaslužuju. Kad imate 1 velikana koji nije baš od volje, ali uvijek može izmisliti nešto svojim genijalnim potezima, onda ćete ga istrpjeti i kompenzirati na drugi način njegove mane. No, ako takvih imate 3, a svaki od njih ima ponekog svog saveznika među "običnim", onda je to Sizifov posao. Kao Pochettinov, koji igra protiv najorganiziranijeg trenera i momčadi svijeta (Guardiola, City), pa je to dvoboj 7 protiv 10, uz povremene ofenzivne situacije kada igra 10 protiv 10.
Manchester je zapravo školski ukazao na nered PSG-a, kojeg samo fantastična individualna kvaliteta spriječava da natjecateljski drastičnije "pukne"... Messi i Neymar trče samo u napadačkoj akciji, sve drugo promatraju muku suigrača kada se brane. Mbappe je nešto aktivniji, ali da je glavom već odavno negdje drugdje, spozna se kada u toj anarhiji dva južnoamerikanca, možda i podsvjesno, i on počne više gledati...
Bez igre koja bi kompenzirala mane pojedinačnih učinaka PSG ne može postati velik. Naravno, može se dogoditi, i vjerojatno će se dogoditi prije ili poslije da uzmu europski naslov, ali ta priča jednostavno nema logike da postane ciklus dominacije sukladno ulaganjima. Imena su jedno, učinci drugo. Velike momčadi su jedno, veliki igrači drugo. PSG nam zapravo može poslužiti kao primjer kako se i sa najvećim igračima i najrazvikanijim zvjezdama može djelovati kao osrednja momčad. Previše ego tripova, previše novca, previše glamura za premalo rada, još manje odricanja i najmanje kolektivnog pristupa. Hoće li, ako doista dođe, karizmatičnost Zidanea biti onaj okvir autoriteta koji će sve te zvijezde poštovati?
Tko zna je li to dovoljno da prionu poslu, zaborave na sujete i činjenicu da im zbog enormnih plaća nitko ništa ne može. No, sigurno je da bez tog preokreta PSG neće postati vrh EURO nogometa, unatoč svim milijardama...