Nakon Rusije doček je bio nedoživljen i ponovljiv jedino ako jednom budemo svjetski ili europski prvaci, nakon Nizozemske Vatreni ga nisu htjeli. Netko će naglasiti da srebro u Ligi nacija nema jednaku težinu, drugi da je prekratko vrijeme prošlo od Svjetskog prvenstva u Kataru i veselja na trgovima nakon njega, ali glavni razlog zašto Luka Modrić, Ivan Perišić i ekipa nisu željeli proslavu drugog mjesta je što ne žele gajiti kult slavlja nakon poraza.
Prije SP-a 2018. čak dvadeset godina nismo imali veliki rezultat, tada je srebro sjalo gotovo poput zlata i koliko je god postojala bol u duši, što se vidjelo po Modrićevom smrknutom licu na dodjeli nagrade za najbolje igrača Mundijala, događanje narod, čak 550 tisuća ljudi samo na ulicama Zagreba, a preko 1,2 milijun računajući sve ostale destinacije pokazalo je da je itekako trebalo proslaviti. Katar je igrao u zimi, igrači su još jednom izašli pred navijače s medaljama, no mnogi bez sjaja u očima, pogotovo stariji koji su vjerovali u titulu. Sad im je toga dosta, slavili bi s ljudima samo da su donijeli trofej i zlato. Neka to bude izazov za godine koje dolaze...
No, medalja u Ligi nacija nije specifična samo po tome što je prva za koju nije upriličen doček i što je osvojena na završnici s dvije, a ne sedam utakmica, nikad više ljudi nije bilo uz momčad na mjestu događaja. Hrvati su vjerovali u Vatrene i Zlatka Dalića, oko 35 tisuća pohodilo ih je poput svetišta rustikalni De Kuip, priredili su jedno od najboljih navijanja kojih se sjećamo na utakmicama naše vrste i završnim ogledima europskih i svjetskih natjecanja te na kraju, premda šokirani ishodom, pljeskom ispratili momčad.
Koliko god razočarani, dali su igračima priznanje za sve što su za Hrvatsku napravili. Na tribinama i na terenu, pristaše i momčad "ginuli" su zajedno, plakali zajedno i ostali jedno. Nitko nje zviždao, nitko nije gurao u prvi plan zamjerke kojih uvijek ima, Španjolska je dobila udarcima s bijele točke, a Hrvatska dala koliko je mogla. Šteta je što nje bila disponirana da pruži više, a svejedno poražena je na najtjesniji i najdramatičniji način. To je zapravo bilo dovoljno, te ovacije, taj konačna bis publike točka je na "i" Lige nacija i doista ništa više nije bilo potrebno. Nikakav doček.
Policija je izvijestila o petnaest uhićenih u gradu na dan susreta, no nisu svi bili Hrvati. Uglavnom zbog alkoholiziranosti ili posjedovanja pirotehnike. Na stadionu je zapaljeno niz baklji koje su ostale na tribini pa susret zbog njih nije prekidan. Ponovno smo čuli skandiranje sucu "Cigane, Cigane..." u hektičnim fazama susreta kad je nervoza ključala, a odluke Nijemca Zwayera nisu bile dosljedne, no u konačnici nitko nije oštećen, junak je bio Unai Simon s dvije obrane, a tragičari Lovro Majer i Bruno Petković čiji šutevi nisu završili u vratima.
UEFA će na kraju kazniti HNS financijski, no to je ovog časa najmanje bitno. Neka je nama još jednom takvo finale pa da nakon njega imamo razloga organizirati doček. To je sve što želimo... Na ponos i slavu Hrvatske i Hrvata. I kad reprezentacija izgubi ovakvu utakmicu, Hrvatska je pobjednik.
Komentari (0)
Komentiraj