Počelo je otkucavanje sata za Final Four. Hrvatska je prvi puta akter završnice tog UEFA-inog turnira i prema svemu pokazanom u tijeku (pred)natjecanja po grupama potpuno je zaslužila status polufinalista. Isto vrijedi, naravno, i za Nizozemsku, Italiju i Španjolsku. U pitanju su tri velike nogometne nacije, koje imaju trofeje svjetskih prvaka i doprvaka, ali i titule europskih šampiona.
S obzirom na te tradicije, djeluje nam prilično logično da šira europska javnost smatra kako su te reprezentacije u prednosti pred Hrvatskom u kontekstu osvajanja prvog mjesta. Prognoze kladionica u tom su smislu vrlo znakovite, pa se Vatrene tretira kao autsajdere Final Foura. Na toj razini ipak nam se doživljaj Hrvatske čini odveć podcjenjivački. Naša je reprezentacija ostvarila dva uzastopna polufinala svjetskog prvenstva, zaslužila je srebrnu i brončanu medalju, te je kao takva sasvim sigurno ravnopravan takmac za finale i konačnu pobjedu Nizozemskoj, Italiji i Španjolskoj.
Velika prilika
Pored toga, nešto svakako znači i to što Italija na dva završna turnira svjetskog prvenstva nije izborila plasman, ili što Nizozemska prije Katara (ispala u četvrtfinalu s Argentinom) nije nastupila na Euru 2016. i Mundijalu 2018, a na Euru 2021. ispala je u osmini finala s Česima. Španjolska je također trofejna reprezentacija, ali daleko je od moći koju je imala prije deset-petnaest godina. Od 2014. ispadali su u grupi Mundijala u Brazilu, u osmini finala Eura 2016. (od Italije), u osmini finala Mundijala 2018. (s Rusijom), u polufinalu Eura 2021. (s Italijom) i na koncu u Kataru u osmini finala od Maroka.
U kontekstu tradicije te tri reprezentacije, koja je nepobitno velikog odjeka, ipak im rezultati posljednjih godina nisu takvi da bi toliko bili nadmoćni u najavama u odnosu na Hrvatsku.
Postoje druge činjenice koje mogu osnažiti nadanja tih selekcija. Nizozemska je domaćin i ovo im je velika prilika da vrate poljuljano povjerenje tamošnje javnosti. U Kataru su bili solidni, ali nakon toga reprezentacija je opet zaronila u lošu formu (0:4 s Francuskom) i osnažila velike dvojbe u realnu vrijednost Nizozemske. Podrška domaće publike bit će joj priličan impuls, no sukladno relativnom neiskustvu te selekcije, ogromna očekivanja mogu istodobno biti i veliki pritisak.
Što se tiče Italije, ona je u vakuumu između vječnih trofejnih očekivanja i realnih limita aktualne selekcije. Azzurri su prije dvije godine neočekivano postali prvaci Europe i sjajno odigrali turnir. No, prije i poslije toga Mancinijeva Italija je imala razočaravajuće rezultate i igre. Njima je Final Four isto tako velika prilika da poprave imidž i atmosferu, no kvalitativni deficiti, pogotovo u ofenzivnom smislu, daju naslutiti i limite dosega.
Traženje identiteta
Španjolska je u traženju svog novog identiteta uz izbornika koji je prije dolaska imao odlične rezultate s U-21 i U-19 selekcijama (osvojio EP). Luis de la Fuente, međutim, s A selekcijom odaje dojam lutanja, a španjolski tisak, pogotovo nakon poraza sa Škotima u drugoj kvalifikacijskoj utakmici za EP 2024. godine, navodi kako bi Final Four mogao biti njegov “biti ili ne biti na izborničkoj klupi”.
Hrvatska, naravno, ima svoje plusove i minuse, ali ona je već pet godina u statusu srebrne i brončane sa svjetskih prvenstava. Što znači da u turnirskom formatu dobro djeluje. Pogotovo je tako kada je praćena skepsama i nije doživljena kao relevantna selekcija za viši cilj.