Medijska scena na svim stranama, gotovo sa užitkom osim u Kataloniji, brutalno briše nogometni pod sa ostacima velike FC Barcelone. Bilo je gotovo iritantno kako se, primjerice, analitičari i bivši igrači (Crouch) u tv emisija Lige prvaka sprdaju na račun kluba kojem su se donedavno ama baš svi divili. To što je takav pristup, vrlo neugodan za ikonu Katalonije, vjerojatno je i posljedica eha kojeg su sa Camp Noua garnirali prikrivenom arogancijom u vremenima kad im nitko ništa nije mogao. Priča o klubu koji je više od kluba, bajke o školi nogometa (La Masija) i doktrini stvaranja fenomena kao na traci.
Klasična pretjerivanja koja u eri najveće uspješnosti FC Barcelone doista nisu bila potrebna, a još su manje bila elegantna. U nogometu, pogotovo prema šampionima, puno je zlopamćenja. I zato, kada je sudac otužnog dvoboja na prazno Allianz Areni u Munchenu označio kraj, uz pobjedu Bayerna od 3:0, promptno su već objavljivani "memoari", suđenja i tumačenja kraja velike ere velikog kluba.
I da, već se počelo propitivati koliko je krivice u svemu što se dogodilo, na novom treneru, legendi kluba i spomente velike ere, Xaviju Hernandezu. Iako je došao prije par tjedana, iako vjerojatno još upoznaje imena svih igrača u svlačionici, mnogo je njih koji "vide" da ni Xavi eto nije taj. Što god to značilo...
Vratimo se malo unatrag. Kad je 2015.godine Barcelona ostvarila trostruku krunu (La Liga, Kup i Liga prvaka) svježi novi predsjednik Joseph Bartomeu iskoristio je to da bi suptilno predbacio prethodnicima, a onda poručio i svima koji su njega i tim osporavali, kako se treba voditi ponos Katalonije. No, pad je počeo, ukazuju upućeniji analitičari, upravo tada jer je Barca već iskazivala "rupe" u selekciji, načinu rekonstrukcije momčadi, izborima trenera i odmakom od proklamiranje vizije kluba o oslanjanju na izdanke La Masije.
Kad je "domaći" Luis Enrique shvatio gdje to vodi, a da njegove ideje (povratak "korijenima") ne pada na plodno tlo, počeli su pucati odnosi sa vodstvom ali i posljedično unutar svlačionice. Neymar je otišao i "izdao" Messija i Barcu za slapove dolara iz Katara, iako su zbog njega na Camp Nou činili čuda i kriminalne radnje. Platio je ceh, i vremenom u zatvoru, predsjednik Sandro Rossel, prethodnih Bartomeu. Neymar je doprinio revitalizaciji Barce upravo u toj eri trostruke krune, ali njegovim odlaskom, ispostaviti će se ubrzo, Leo Messi je prvi puta shvatio da bi možda mogao imati budućnost u nekom drugom klubu a ne u Barceloni. Jedan od razloga jest što je Neymarov odlazak, bez obzira na basnoslovnu odštetu 222 milijuna eura (PSG), ukazivao da Barcelona ima ozbiljnih problema sa financijama.
Uprava je kluba nakon odlaska Enriquea (i Neymara) dovela Ernesta Valverdea i samozatajni ali dobar trener uspijevao je do siječnja 2020.godine nekako smirivati mnoštvo požara u svlačionici, čak i osvojiti dvije Lige i kup. No, njegova osobnost bila je neprihvatljiva za vodstvo kluba, dio igrača i medija. Pravi je problem zapravo bio da je Barcelona švorc, da nema jasnog plana kako prevladati krize upravljanja i financija, te posljedično osnažiti momčad. Bartomeu i suradnici krenuli su najlakšim ali i u nogometu i najopasnijim putem.
Trošili su kao pijani milijarderi, misleći da će tako pronaći sveti gral i izlaz iz posvemašnje krize. Barcelona je za Coutinha i Dembelea potrošila po 135 milijuna eura da bi kompenzirali Neymarov odlazak. Tada je Barcelona odbila ponuđenog Mbappea, što dovoljno govori o stručnoj viziji kluba. U kojoj je smijenjen Valverde i doveden nedorasli Setien, kao što je nelogično potrošeno 60 milijuna eura za Pjanića, koji se na Camp Nou nikad nije snašao. Vrh nelogičnosti, i simbolika katastrofe poslovanja bilo je dovođenje Griezmanna 2019.godine, kada je Barcelona odlučila platiti klauzulu od 120 milijuna eura i dovesti ga iz Atletica. Francuz je bio strano tijelo u svlačionici, doživljen kao krivac što nije bilo novca za povratak Neymara ili jedan od razloga što je morao otići Suarez.
Počeli su i veliki problemi sa Messijem, koji je prvo pismenim putem zatražio odlazak iz kluba 2020.godine, a onda optužio Bartomeua da je lažov jer ga nije pustio iako mu je obećao. Otići će godinu dana kasnije, paradoksalno, u trenutku kada se sa novim predsjednikom Laportom dogovorio o novom ugovoru i prelomio da ostane u Barceloni. No, to što je Laporta "potpisao" mirenje sa njegovim odlaskom i otkrio da nema novca da ga plati, bila je točka koja je značila samo jedno - kraj ere šampionske i elitne Barcelone. Laporta je naime morao pronaći novce da plati ostale igrače i tako se "upiše" u prvenstvo. I sa prepolovljenom plaćom Messija, Barca je bila na rubu izbacivanja iz lige.
Od trenutka kada je Messi otišao bilo je samo pitanje trenutka kako će Barca dotaknuti dno i onda biti primorana krenuti "ispočetka". Nakon što je najuren Ronald Koeman i vraćena legenda Xavi Hernandez, koji se u prijašnjim kampanjama za predsjednika zamjerio Laporti, jer je podupirao njegovu konkurenciju, činilo se to kao početak revitalizacije. No, Xavi nema ni čarobni štapić, niti igrače sa kojima bi mogao napraviti taj preokret. Naslijedio je raspadnutu momčad, nepostojeću ideju nogometa aktualne Barcelone, koja je od 2017.godine uspisala 10 katastrofa (Roma, LIverpool, PSG, Juventus...) koje su se do tada činile nemogućima. No, 2:8 Bayerna, lani, pokazao je brutalno da je u životu Barce doista sve postalo moguće. Zato je ovih 0:3 na Allianz Areni logična posljedica višegodišnjeg propadanja i standardizacije nemoći. U areni pustoši, bez gledatelja, sa suparnikom koji igra u drugoj brzini i djeluje prebrz, ugasila se era fenomena.
To je zapravo najbolja vijest koja se u neodgodivom susretu sa stvarnošću dogodila klubu. Barcelona sada nema alternative, nego imperativ krenuti od nule. Stvoriti novac za dalje, napraviti plan oporavka, graditi momčad i postupno napredovati prema vrhovima. Barcelona je, bez obzira na sve, velikan i kao takav sigurno ima potencijale da se vrati tamo gdje pripada. U elitu. Ali da će biti teško, izuzetno teško to je zicer. Suočiti se sa tom teškoćom je zapravio najveća prepreka koju je svijet Barce trebao proći...