Na trenutke je doista izgledalo kao kad skupina nabrijanih mladića dođe na termin i vrlo jasno pokaže da želi razbucati "velike dečke", koji isijavaju karizmom i umijećem, ali ne mogu odgovoriti toj drskosti, energiji i mladosti. Izgledalo je potpuno jasno da je Guardiola nanjušio krv, namjestio taktiku i City pustio iz kaveza. Izgledalo je da sve pršti i kako bi moglo, pa i trebalo biti gotovo već za prvih pola sata, od ukupno 180 minuta igre.
No, kada je Mahrez promašio priliku za 3:0, a malo potom i Foden zapucao novu veliku priliku, lice Pepa Guardiole počelo se transformirati. Do kraja dvoboja, koji je osvojio ne samo golom razlike (4-3), već i praktički svim relevantnim statističkim pokazateljima, ali i dojmom, Guardiolin pogled lutao je uokolo Etihada. Nije misterij zašto je tome tako; još od odlaska iz Barcelone, prati ga "maler", ali i nekoliko utakmica u kojima je, rekli bi Englezi, bio "overthinker". Prevedeno, u svojoj opsesiji taktikom, znao je otići predaleko, i svojim potezima usrećiti suparnike. I ispadati i onda kada se činilo da je to nemoguće. Upravo stoga, njegov pohod na Ligu prvaka postaje jednak Židakovu mitu o Dinamovoj misiji prokletstva europskog proljeća.
- Potpuno sam pogriješio, čovječe. Bio je monumentalni zaj... Totalni nered! Najveći zaj... moga života - rekao je Martíju Perarnauu u knjizi "Pep Confidential", u poglavlju posvećenom prvoj sezoni u Bayernu, kada mu je Real na Allianzu očitao bukvicu i nakon 1-0 na Bernabeu, pobijedio 4-0.
Dio je to knjige koji savršeno oslikava dojam poslije spektakla na Etihadu. Jasno je svima da je ovaj City apsolutno bolja momčad od Reala, kako je rastrčanija, uigranija ekipa, da ima automatizme i geometriju igre koja slama suparnike, pa i Real, i da jedan gol fore mora biti dovoljan. Pogotovo jer se očekuje da "građani" neće stati, i da će svojom strategijom i stilom sami sebi stvoriti prostor na Bernabeuu, bez obzira na domaćinsku atmosferu koja ih očekuje, i bez obzira na to što će i Real sigurno drugačije koncipirati svoju igru te ponuditi neka bolja i svrhovitija rješenja.
- Ovakav City trebao je protutnjati već u Manchesteru, ali sada vidite što znači sintagma "velika momčad". Real se ponekad može razbiti, pogotovo ovakav protiv ovakvog suparnika, ali taj Real ipak ima nešto drugačije: kao prvo, ima gard šampiona, a kao drugo, ipak podsvjesno uđe u glavu suparnika, i tu s njime igra derbi. Cityju treba jedan veliki europski trofej da promijeni "mindset". Da ga već ima u vitrini, ovo u utorak, siguran sam, drugačije bi završilo - komentirao je nakon utakmice Gary Lineker.
I nije daleko od istine. Dapače. Baš simptomatično, izgledalo je na momente kao da se i Pep lagano prepao. Dosta je tekstova u engleskim medijima koji diskutiraju o tome je li kod 4-2, trebao malo "ubiti" utakmicu, jer je nastavio jurišati, i onda je na kraju primio taj treći, nesretni pogodak, ali pogodak koji je Real (Benzema) provocirao.
"City je pobijedio, ali, zapravo je izgubio. Umjesto 4:0 nakon pola sata, na kraju je izvukao tek 4-3. U kontekstu psihe, to je - poraz. Real je i dalje iritantan, no sada je jednu utakmicu do finala. Praktički, jedan gol do finala. To su situacije kao stvorene za "blancose", piše, uostalom, dan nakon i kolumnist Marce Pedro Morata.
Da, gledajući Pepovu povijest, ali i Realovu povijest, moramo staviti na stranu sve što smo analitički vidjeli na prvoj utakmici polufinala Lige prvaka. U Madridu će se igrati potpuno drugačija utakmica, u kojoj će i Ancelotti shvatiti da je sredina vapila za nekim destruktivcem poput Casemira, i da se od Rodryga možda malo previše očekivalo. Don Carlo je, izgleda, igrao na kontre, tražeći prostor, a iako ga je i bilo, City mu ga je ukrao, brzinom, reakcijom, "overlapovima", u kojima su Carvajal i Mendy bili izgubljeni, a Alaba, Militao pa kasnije i Nacho izgubljeni. Kao i Luka, izgubljen na krivoj poziciji, odnosno krivoj postavci utakmice.
Ancelotti neće ponoviti iste pogreške, a ujedno će Guardiolu i čekati na Cityjevoj obrani, zbog koje cijela igra ne klizi kao inače. City je ove sezone silno popravio defenzivne rekorde, no u nedostatku Walkera, s ozljedom iscrpljenim Stonesom, stvar postaje vrlo kritična. Istina, vraća se važan adut Joao Cancelo, no zadnji dio momčadi mora na usavršavanje, jer igrati protiv ovakvog Benzeme garantira konstantnu opasnost. I barem pokoju polupriliku, koju on ove sezone ne propušta realizirati.
Sve to sugerira da nogomet nije samo analitika, već u mnogočemu i psiha, mentalna igra, u kojoj ne pobjeđuje onaj koji je na papiru ili na terenu naočigled bolji. To, konačno dokazuje i set promašenih prilika pored ovoga teksta, Guardiolinih "križnih puteva" na kojima je pao.
I zbog kojih će i on, izuzev duela s Ancelottijem i Realom, igrati važan dvoboj i protiv - samoga sebe.