Igrala se 42. minuta, na semaforu 3-0, kada je Gian Piero Gasperini u rezignaciji raširio ruke prema vlastitoj klupi, kao da pita suradnike - što da radim? S izrazom lica čovjeka koji je upravo shvatio da je u tramvaju zaboravio životnu ušteđevinu, njegov je pomoćnik potonuo ispod klupe. Blijed kao krpa, čovjek je procijedio otprilike nešto poput “šefe, svirajte kraj, ovdje nešto ne štima, doveli su nam Manchester City, a mi smo se pripremali za Dinamo”.
Iz startnog bloka Lige prvaka Dinamo je istrčao s pucnjem i pregazio treću momčad Serie A za samo jedno poluvrijeme, ali tako upakirana vijest gotovo da više nije senzacija. Nenad Bjelica nas je već prošle godine naučio da od plavih u skupini očekujemo najbolje vijesti. Ako ste zaboravili, tada je na startu Europske lige s maksimirskog travnjaka otpuhao Fenerbahçe (4-1) nakon čega se nije zaustavio do proljeća. Dinamo je nanizao šest utakmica bez poraza, osvojio 14 bodova i nikad komfornije prošao skupinu. Dok sumiramo rezultate prvog kola Lige prvaka i pomalo proučavamo raspored, na pamet pada deviza Sir Alexa Fergusona prema kojoj se skupina europskog kupa prolazi s deset osvojenih bodova. Za ovako moćnu momčad, to definitivno nije neostvariv učinak.
Opširno se u najavama utakmice izučavalo Gasperinijev opus. Taj 61-godišnjak na glasu je kao guru nogometnog modernizma, omiljeni trener onih zanatlija koji sa skučenim resursima žele pomrsiti račune favoritima, ali dvadesetak uvodnih minuta bilo je dovoljno da shvatite kako je Bjelica provalio šifru cijenjenog kolege i puni mu softver različitim “bugovima”. Gasperini je računao da će do rezultata doći oslonjen na svoju metodu, na ispeglanu fizionomiju momčadi i navike igrača da se nadopunjuju u različitim ulogama, a Bjelica se oslonio na discipliniranu obranu i - klasu. U prvom redu klasu Danija Olma.
Dribling, tunel, vanjska, građenje lopte leđima, neočekivana promjena pravca, pronalaženje slobodnih džepova prostora za igrače koji utrčavaju iz drugog plana. Premda nije postigao gol, Olmo je sinoć držao malu katedru suvremenog nogometa. Vezao je u čvor suparničke stopere i bekove, zabavljao se s njima i suptilno režirao rusvaj u gostujućem kaznenom prostoru. Zahvaljujući Olmu, rasplesali su se i plavi bekovi. Vidjeli smo rijetko viđen “bekovski ples”, braniče Stojanovića i Leovca opremljene turbo motorima i beckhamovskim loptama kada je trebalo ubačajima hraniti napadače. Njihova je suradnja otvorila Atalantinu obranu i pripremila teren za raskošnu golgetersku predstavu Mislava Oršića, koji je sinoć odigrao najbolju utakmicu karijere i pokazao da s punim pravom kuca na vrata prve momčadi Zlatka Dalića.
Ako su lanjskom koračnicom u Europi skinuli s leđa tešku povijesnu hipoteku, visokom pobjedom protiv Atalante plavi su sinoć poslali poruku konkurenciji, ali još važnije od toga - shvatili su da su odrasli i napokon dorasli za nadmetanje s najmoćnijim momčadima Starog kontinenta. Dinamo je u ovom trenutku hedonistička nogometna priča, praznik za navijačke oči. A najzabavnije od svega jest da je avantura tek počela.