SJEĆANJE KOJE DIRA RAVNO U SRCE: TOG DANA NI SKORAŠNJI PRVAK EUROPE NIJE MOGAO POBIJEDITI HAJDUK! 'Ljudi su tih dana plakali nakon poraza...'

Prvi ožujka veliki je datum u Hajdukovoj “europskoj” povijesti. Toga dana prije točno 25 godina odigrala se na Poljudu prva utakmica četvrtfinala Lige prvaka protiv velikoga Ajaxa koji je kasnije pokorio Stari kontinent, a ostaje upamćeno da su Bijeli na svom stadionu odigrali 0:0 u fantastičnoj atmosferi na stadionu, dok su dijelovi Hrvatske još bili okupirani, rat još te 1995. nije završio.

Jedan od aktera prvoga dvoboja bio je napadač Ivica Mornar koji je tada jednako mladim Milanom Rapaićem predvodio napad Hajduka za čijim je kormilom bio Ivan Katalinić, a igrali su asovi poput Zorana Vulića, Igora Štimca, Aljoše Asanovića, Nenada Pralije, Stipe Andrijaševića... Na drugoj strani Van der Sar, Rijkaard, Blind, braća De Boer, Davids, Seedorf, Litmanen, Overmars, Kluivert, Kanu... i trener Louis van Gaal.

Zapamtili i ‘šesticu’

Dvadeset pet godina poslije osvježili smo Mornarovo sjećanje na taj susret u Split te cijelu izvanrednu sezonu u skupini Lige prvaka koju je Hajduk prošao igrajući s društvom koje su činili Benfica, Anderlecht i Steaua.

- Prvo me sjećanje vrati na Hajduk, mladost, ne samo na te utakmice. Igrali smo četvrtfinale Lige prvaka 0:0 s Ajaxom na Poljudu, a kad kažeš nula-nula i prisjetiš se kakav je to bio Ajax... Tamo smo izgubili 3:0, nisam igrao, čini mi se zbog žutih kartona.

I sezonu ranije Hajduk je igrao s Ajaxom, pretkolo u starom formatu natjecanja, ali je morao u Sloveniju i baš na toj utakmici Mornar je postigao gol za pobjedu 1:0, a u uzvratu je bilo 6:0 za Ajax.

Paun Paunovic / CROPIX CROPIX

Miki Rapajić i Ivica Mornar

- Tada su nas “izbušili” da moramo igrati u Ljubljani, u sedam ili deset dana se promijenilo to da ne igramo na Poljudu. To je bio uspjeh, iznenađenje, ali za nas tih 1:0 nije bilo senzacija. Iduće sezone smo znali da ćemo imati nekakve šanse, pun Poljud. I odigrali smo 0:0, a nije baš da nismo imali neke izrazite prilike. Da smo dali jedan gol, bilo bi drugačije... Tamo smo pak sve tri primili iz prekida, teško je bilo očekivati da ćemo proći, ali sam očekivao da im možemo bolje zapapriti. Bez obzira što su oni imali najbolje igrače na svim pozicijama, na svakom mjestu je bio top igrač. Kasnije su svih 11 iz Ajaxa igrali u top klubovima.

Tada je Hajduk dobio Anderlecht, Steauu, nosio se s Benficom...

- Da na toj prvoj utakmici s Benficom nije bilo Gabrića, bilo bi svašta, imali smo šansi, ali bogami i oni. Tonči je tada bio sa sto ruku. Ali imali smo u to vrijeme trenera Ivana Katalinića kojega volim. On je bio trener velikoga kova, najprije trener-vratar, a onda je počeo iza pokojnoga šjor Stanka Poklepovića koji je bio vizionar. Došao nam je Kate koji je promijenio sistem, bacio me na špica, iako sam kroz omladinsku školu bio desno krilo. Dao nam je Kate samopouzdanje, napadačku igru, drskost što nas je nosilo. Guštao sam s Katom.

Grad je tada bio u transu, sjećamo se karusela prije utakmica...

- Tako je, grad je živio s nama. Ljudi su plakali nakon poraza, veselili se nakon pobjeda. Kad bih došao u kvart na Brda, to bi bila tuga kada bismo, ne daj Bože, izgubili. A kada su bile pobjede, bacao sam blatnjave dresove ljudima kojima sam obećao, ukoliko ga netko drugi nije prije “ćopio” putem.

Na kraju je Ajax bio prvak Europe...

- Gledali smo ih, igrali su stvarno fenomenalno, a ispalo je da smo se mi s njima i dobro nosili. Sve su mljeli.

Koliko ste družite s ostalima iz te generacije ili nekih prije i kasnije?

- Sa svima sam fenomenalan. Dođe Kozniku iz Zagreba pa se sjetiš svih tih utakmica. S Mikijem Rapaićem sam prijatelj, premda se sad malo rjeđe čujemo, tu su još Erceg, Španjić... Štimca isto vidim kada dođe u Split. Slaven Bilić je isto bio ranije. S Hibićem sam poslije zajedno igrao, on se vratio u BiH. Sa svima imam dobre odnose i kontakte.

Moraju igrati domaći

Postoji li neka mogućnost da Hajduk u nekoj budućnosti ponovi sličan uspjeh, makar u Europskoj ligi?

- Postoji mogućnost. Sad su se neke stvari promijenile, grupirali su se novi ljudi u klubu. Baca se kurs na svoju školu. Ne moraju svih 11 ili 22 biti iz tvoje škole, ali gro ekipe mora biti. Lijepo je vidjeti sad jednog domaćeg igrača Krekovića kako zabija golove. Ali nitko neće uspjeti, a polazim od sebe, ako se ne stane iza tebe. Ali sada vidim ljude kojima stojim iza leđa, premda nisam involviran, od Stanića, Tudora, Vukasa koji mi je kum i prijatelj, Vučka... Znam da su stručni i kvalitetni, moralni, a vrijeme će sve pokazati. Neka samo rade svoj posao i neka se ne obaziru. To su mi bivši suigrači i prijatelji, što iz reprezentacije što iz kluba. Ako išta znam, znam da su časni i pošteni, a i stručni su.