Uspoređivati bundesligaše s hrvatskim klubovima je deplasirano. Ali to ne znači da se prognoza ne može poremetiti

U prošlosti smo stalno slušali maksimu Garyja Linekera kako je nogomet igra u kojoj na kraju uvijek pobijede Nijemci. Ona je odavno izgubila na težini, a u tom kontekstu je znakovita i sudbina reprezentativnih odnosa Njemačke i Hrvatske. Da se podsjetimo...

Na Euru ‘96. sastali su se Vatreni i Nijemci u četvrtfinalu na Old Traffordu. Utakmica u kojoj su Vatreni djelovali uvjerljivije, ali je uz neke sporne sudačke odluke (isključenje Štimac, drugi pogodak Sammera...) Sundella, u polufinale otišla Njemačka. Kasnije su osvojili i naslov prvaka Europe.

U sljedeće četiri utakmice, od kojih dvije prijateljske (Nijemci su pobijedili na Poljudu 2:1 u veljači 2004., dok je u ožujku 2000. u Maksimiru bilo 1:1), Hrvatska je bila uspješnija u natjecateljskom turniru. Na Mundijalu 1998. Vatreni su pod Ćirom Blaževićem deklasirali Nijemce (3:0) u četvrtfinalu. Isto se dogodilo u Klagenfurtu, na Euru 2008. godine. Pod vodstvom Bilića vatreni reprezentativci su u grupi pobijedili s 2:1...

Dakle, istina jest da je prošlo 16 godina od posljednje međusobne utakmice, ali opet, pokazuje se da Hrvatska nema kompleks njemačke reprezentacije. S druge strane imamo jasan klupski limit u međusobnim europskim kupovima. Samo jedan "prolaz", i to Rijeke protiv Stuttgarta, pokazuje da naši klubovi imaju inferiornu priču s njemačkim. Što se može očekivati u tom kontekstu od Dinama protiv Borussije Dortmund?

Borussia je jača i iskusnija momčad, pa je recept s Francuzima najlogičniji i za tu utakmicu

Prije svega valja reći da je taj klub, pored statusno nedodirljivog Bayerna, ponajbolji njemački predstavnik u posljednjih tridesetak eurogodina. Borussia je 1997. osvojila europski naslov, a u proteklih je 12 godina dva puta poražena u finalu (2013. s Bayernom, 2024. s Realom). Između toga je u 9 izdanja LP-a sedam puta prošla grupnu fazu. To dovoljno govori o snazi kluba koji, a to je osobito važno, sve te rezultate postiže s istodobnim velikim financijskim prihodima od transfera svojih zvijezda. Samo u posljednjih 6-7 sezona su Dembele, Bellingham, Sancho, Pulišić, Aubameyang i Haaland donijeli u blagajnu kluba preko pola milijarde eura. Da su im ti igrači ostali, moć Borussije bila bi još izraženija...

INA FASSBENDER Afp

Uspoređivati elitne klubove Bundeslige (koji su u Europi) s hrvatskim suparnicima je statusno deplasirano. Njemačka je među najjačim nogometnim stvarnostima svijeta, u ulaganju, infrastrukturi i kvaliteti natjecanja. Ono što Njemačka nije uvijek sposobna ostvariti u reprezentativnom nogometu, lakše će ostvariti u klupskom. Jer, dok u reprezentacijama igraju najbolji njemački igrači, u klubovima se financijska i statusna razlika prepoznaje u angažiranju kvalitetnih igrača. Stranaca, ali i domaćih igrača, u zemlji koja ima 85 milijuna stanovnika, od toga 2 milijuna aktivnih nogometaša.

Hrvatski se klubovi u tom smislu ne mogu staviti u istu razinu s njemačkim i otuda su prilično logične razlike u uspješnosti. Kad igraju reprezentacije, onda naši nogometaši, koji većinom igraju po jakim europskim klubovima, imaju odgovor na njemačke vrijednosti. No, kad su klubovi u pitanju, golema razlika već u kvaliteti rostera nametnuta financijskim okvirima, dodatno je osnažena visokim ritmovima u kojima im klubovi igraju i prvenstvo. Naši klubovi takav ritam teško mogu pratiti jer ga igraju tek u Europi. To ne znači da se u jednom susretu ne može poremetiti prognoze. Uostalom, Dinamo je to pokazao protiv Monaca.

Borussia je jača i iskusnija momčad, pa je recept s Francuzima najlogičniji i za tu utakmicu. Čvrsti blok, puna koncentracija, plitka formacija i kontrola lopte, koliko god se može, da bi se ritam prilagodio svojim razinama.