Na ovoj slici su ujedinjene tri modre generacije Jovičević: sin Filip, otac Igor, djed Čedo, sin Marcos i nećak Adrian
 GNK Dinamo / GNK Dinamo
IN MEMORIAM

MODRI VELIKAN JOŠ NEDAVNO JE EMOTIVNO GOVORIO ŠTO ZA NJEGA ZNAČI POŠTENJE I DINAMO 'Zvali su me i Partizan i Olimpija, obećavali kule i gradove...'

Piše: Predrag JurišićObjavljeno: 11. travanj 2020. 16:27

Tužna je bila Velika subota za Dinamovu obitelj. Najtežu životnu borbu izgubio je Čedo Jovićević (68), legendarni branič Plavih, koji je u Dinamovu dresu odigrao ukupno 390 utakmica i postigao 11 pogodaka (190 službenih utakmica, jedan pogodak). Jovićević je preminuo nakon duge i teške bolesti, u obiteljskom okružju, uz suprugu Sanju i sina Igora, trenera Dinamove druge momčadi, te unuke Filipa i Marcosa, koji igraju u Dinamovim omladinskim kategorijama.

Čedo Jovićević rođen je 3. siječnja 1952. godine u Žabljaku (Rijeka Crnojevića) u Crnoj Gori. U Dinamo je došao 1972. godine iz cetinjskog Lovćena, na poziv ondašnjeg trenera Dražana Jerkovića. U jesen 1971. godine, naime, u šesnaestini finala Kupa bivše države, Dinamo je gostovao na Cetinju i pred rekordnih 6500 gledatelja (još taj rekord nije oboren!) svladao je tadašnjeg drugoligaša Lovćen 2:1. Jerković je zapazio Jovićevića i pozvao ga je na probu u Maksimir...

- Došao sam na probu i prošao! Tada sam Jerkoviću obećao da ću na kraju sezone doći u Dinamu. U međuvremenu su me zvali i brojni drugi klubovi, najuporniji su bili beogradski Partizan i ljubljanska Olimpija, u kojoj je godinama igrao moj stariji brat Miško. Obećavali su mi „kule i gradove”, mamili raznim pričama, ali nisu me mogli nagovoriti, niam mogao zamisliti da pregazim riječ koju sam dao Jerkoviću! Za mene je i danas riječ svetinja. Došao sam u Zagreb suočen s mnogim pričama da ovdje igrači sa strane teško prolaze. Ali, već prvi dani u Maskimiru demantirali su sve te priče, svi su me izvrsno primili, u Dinamu sam se od prvoga dana osjećao kao da sam oduvijek ovdje – emotivno je i ponosno za Dinamovu službenu stranicu nedavno opisao Jovićević svoj dolazak u Zagreb, u kojem mu je 1973. godine rođen sin Igor (više o najvećim Dinamovim dinastijama pogledajte OVDJE.).

U Maksimiru je igrao do 1982. godine, s Dinamom je osvojio Balkanski kup 1977. godine, te Kup Jugoslavije 1980. godine, a u šampionskoj sezoni 1982. godine odigrao je jednu utakmicu, u 4:0 pobjedi protiv Teteksa, bila mu je to i posljednja utakmica u plavom dresu.

Nakon igračke karijere, bio je trener u Dinamovoj omladinskoj školi „Hitrec–Kacian”, potom je trenirao požešku Slavoniju, velikogorički Radnik i Samobor, da bi od 1989. do 1991. bio pomoćnik svome kumu Josipu Kužeu na klupi Plavih. U ljeto 1989. godine, na Jovićevićev je prijedlog Dinamo iz Titograda (danas Podgorica), doveo i budućeg povremenog hrvatskog reprezentativca, Dževada Turkovića.

Potom je Jovićević otišao u Španjolsku i pet je godina bio trener u omladinskom pogonu madridskog Reala, u vrijeme dok mu se sin Igor, koji je bio silno nadareni ofenzivni veznjak, borio za mjesto u Realovu sastavu.

U Realu je Jovićević kao trener surađivao s Rafom Benitezom, vodili su juniore i Realovu B momčad, a 1996. godine zajedno su otišli u Valladolid, Jovićević je bio Benitezov pomoćnik...

- Rafa je obožavao kuhinju moje supruge Sanje, najviše je volio sarmu i punjenu papriku, nikad do tada nije to probao – rekao je jednom Jovićević, koji je kasnije bio i prvi trener Jereza, Zamora i Marbelle.

Igrački ga je krasila iznimna borbenost i apsolutno poštenje na travnjaku. Bio je engleski tip braniča, oštar, ali nadasve korektan, malo se napadača pokraj njega naigralo. Dinamovi su ga navijači voljeli i cijenili, jer je uvijek davao sve od sebe. Mogao je odigrati i lošiju utakmicu, ali njegov je dres uvijek bio natopljen znojem, Dinamov mu je grb, baš kao i riječ, bila svetinja. Svoju je hrabrost i borbenost zadržao do zadnjega dana svoga života, ali ovu bitku, na žalost, nije mogao dobiti...

20. prosinac 2024 11:38