NAJBOLJI STRIJELAC HAJDUKA U POSLJEDNJOJ ŠAMPIONSKOJ SEZONI Čak je 50 dana proveo u izolaciji nakon zaustavljanja na crnogorskoj granici

Tko je jedini Hrvat u kosovskoj Prvoj ligi? Nije lako pronaći odgovor koji glasi - Tomislav Bušić. Nekadašnji centarfor Hajduka, golgeter koji je bio najbolji strijelac Bijelih u posljednjoj šampionskoj sezoni davne 2005. godine.

- Najbolji dani karijere. Moji dani u Hajduku - bez oklijevanja kazat će Tomislav Bušić, danas 34-godišnjak koji igra za SC Gjilane.

Cijelu koronakrizu proveo je Bušić na Kosovu. A nije baš tako želio....

- Ne, nisam htio provesti 50 dana u izolaciji, ali kada sam pokušao napustiti Kosovo sredinom ožujka, zaustavljen sam na crnogorskoj granici. Htio sam preko Crne Gore do Hrvatske. Međutim, nisam prošao i morao sam se vratiti u Gnjilane. Tako sam više od mjesec i pol dana zatvoren na Kosovu. Dobro, nisam baš zatvoren, ali nisam s obitelji. Supruga i dvoje djece su u Solinu, a ja na Kosovu. Stalno smo na videolinku, kontakt je cijeli dan.

U tom kontaktu postao je Bušić vrsni kuhar. Sa suprugom na liniji i pregačom oko vrata.

- Ha, ha... tako nekako. Sve sam naučio kuhati. Supruga me navigira, daje upute, a ja spremam i kuham sve odreda. Naučio sam, mogu sad i sam kuhati.

Kakav je život na Kosovu u doba pandemije? Koliko je zaraženih?

- Nema velikog broja zaraženih, posljednjih dana tek po šest-sedam slučajeva dnevno. Ali, policijski sat je radikalan.

Objasnio nam je Bušić specifičnost života u Gnjilanima i kompletnom Kosovu. Policijski sat pruža tek 90 minuta života izvan kuće.

- Policijski sat temelji se na posljednjem broju putovnice. Ovisno je li parni ili neparni imate različite dane izlaska. U jednoj opciji možete izlaziti od 11 do 12.30 sati, u drugoj od 7 do 8.30. U svakom slučaju ne može se više od 90 minuta dnevno. Policija kontrolira, posebno domaće ljude. Prema strancima su ipak tolerantniji.

Prvenstvo Kosova je u prekidu, do kraja sezone ostalo je 11 kola, a SC Gjilane su tri boda iza prvoplasirane momčadi Balkani iz Suve Reke. Trenirate li u izolaciji?

- Treniramo po dvojica na terenu. Muamer Svraka, bivši igrač Željezničara, Istre 1961 i Rudeša, trenira sa mnom. Nas dvojica smo stranci i najviše se družimo. Ali, uskoro bi trebali krenuti treninzi kompletnih momčadi. Najavljuje se za desetak dana, a do kraja mjeseca mogle bi možda i utakmice. Vidjet ćemo još...

Prije 15 godina Bušić je bio velika nada Hajduka. Klasična devetka sa sjajnim osjećajem za gol. U posljednjoj šampionskoj sezoni Hajduka postigao je 11 pogodaka u 21 utakmici.

- Sjećam se svih golova, kako se ne bi sjećao. Najdraži mi je bio onaj Dinamu, u prosincu 2004. Gol za pobjedu u derbiju. Slavilo je cijelo moje selo. Moja Gorica u Hercegovini na granici Hrvatske i BiH, s druge strane Vinjana. Taj pogodak pamtim i pamtit ću za života. Tko može tu sreću zaboraviti.

Kada se spomenu najbolji dani karijere, Bušić se sam raspriča. Ne treba više postavljati pitanja. Kako i ne bi kada je u prvoj seniorskoj sezoni postao prvi strijelac Hajduka i osvojio naslov prvaka s Bijelima.

- Mislio sam onda kako je to samo jedan u nizu naslova.

Sa 21 godinom pred Bušićem se otvarala velika karijera iz prvaka Hrvatske. Međutim, zaredale su se ozljede, pa jedna posudba koja nije urodila plodom i Bušić je izgubio nekoliko sezona.

- Da, svega je bilo. Od ozljeda do te nesretne posudbe u Dynamo Kijev koja se nije pokazala dobrim rješenjem za mene. Sveukupno, brzo je vrijeme prošlo. Još jednom sam, u sezoni 2006./07., bio prvi strijelac kluba, opet sa 11 golova zajedno s Bartolovićem. S njim sam se inače najbolje slagao. Bartol je bio napadač lutalica, a ja centralni. Odlično smo se nadopunjavali.

Postigao je Bušić ukupno 33 pogotka u 107 službenih natjecateljskih nastupa za Bijele. Dvaput prvi strijelac Hajduka u četiri i pol sezone odigrane na Poljudu. U ljeto 2009. rastao se s Hajdukom.

- Nije rastanak nešto o čemu bih radosno pričao. Zadnjih šest mjeseci nisam igrao, a nisam mogao ni otići. Bio sam u nekom vakuumu, nekom praznom prostoru. Žao mi je što se od Hajduka nisam rastao na ugodniji način. S ove vremenske distance, nikome ništa ne zamjeram, jedino taj rastanak.... Moglo je drukčije, ugodnije.

Ostao je Bušić u kontaktu s bivšim suigračima. Kumstvo ga veže s Nikicom Jelavićem, čuje se i s ostalim nekadašnjim stanovnicima Poljuda.

- U kontaktu sam s Tomićem, Buljatom... nismo se izgubili. Hajduk nam je svima poveznica. Moji dječački uzori bili su također iz Hajduka. Kada bih postigao pogodak vikao bih “Deranja, Deranja”. Uz njega sam najviše volio gledati Tomu Ercega, Juricu Vučka i Matu Bilića. Sve golgetere. I bio sam neizmjerno sretan kada sam potpisao prvi ugovor. Zaista sam mislio da sam osvojio Ligu prvaka. E, ugovor s Hajdukom. Gorica je baš gorjela kada sam dobio ugovor. Isto kao i kada sam zabio Dinamu.

Kakav je pogled s Kosova na današnji Hajduk?

- Daleko sam pa ne znam odgovor kako se Bijeli ne mogu podići više od trećeg mjesta. Uvjeti su očito bolji nego prije 15-ak godina, ali izostaje rezultat koji svima daje najveći poticaj. Šteta da ne mogu današnje generacije doživjeti onu našu sreću osvajanja naslova prvaka. Posebne su to fešte bile....