Prohujala su, eto, već tri desetljeća od žestokih sukoba i nereda uoči nikad odigrane utakmice Dinamo - Crvena zvezda. Godine lete, no ostaju sjećanja na dan koji je neprijeporno bio jedan od važnijih u hrvatskoj novijoj povijesti. Nedjelja, predvečer, 13. svibnja 1990. godine, maksimirski stadion gotovo je bio pun, čekao se početak utakmice Dinamo - Crvena zvezda. Hrvatska demokratska zajednica tjedan dana prije pobijedila je na prvim višestranačkim izborima u Hrvatskoj. A gle ironije, Služba državne sigurnosti ondašnje države, obilježavala je tog datuma svoj dan (“Dan Udbe”)...
Umjesto velikog derbija, dogodio se kaos za koji nitko nikad nije odgovarao.

Rezultati istrage ostali su nepoznati, ispričane su stotine priča navijača, sudionika i svjedoka. Ozbiljnom rekonstrukcijom nereda bile su razotkrivene spletke u tadašnjem milicijskom vrhu, ali mnogo je toga ostalo prekriveno maglom suzavca bačenog tada u Maksimiru.

Korišteni i pištolji

Globalna TV mreža CNN nikad odigranu utakmicu uvrstila je svojedobno među pet nogometnih događaja koji su promijenili svijet. Slika Dinamova kapetana i mladog reprezentativca Jugoslavije Zvonimira Bobana kako nasrće na milicajca obišla je Globus, a neviđeno se nasilje s Maksimira, te nemirne proljetne večeri, preselilo i na gradske ulice. Letjelo je kamenje, komadi betona, stolice, milicija je u okršaju sa zagrebačkim navijačima upotrijebila palice, vodene topove, suzavce, pa čak i pištolje!
Ali je mirno gledala kako nerede počinju huligani s navijačkim obilježjima Crvene zvezde na južnom stajanju, milicija je reagirala tek kad su Bad Blue Boysi probili ogradu na Sjeveru i utrčali na travnjak želeći pomoći Dinamovim navijačima na južnoj tribini, koji su bili brutalno napadnuti. Mrtvih samo čudom nije bilo, ozlijeđenih 138. Većina navijača reći će da je tog dana počela srpska agresija na Hrvatsku.

utakmica Dinamo - Crvena Zvezda, 13. svibanj 1990.

Zagrebačka je milicija do tada osiguravala stotine sličnih i opasnijih masovnih okupljanja i nikad nije bilo većih nereda. Pa zašto je onda situacija u Maksimiru izmaknula kontroli i pretvorila se u pravi kaos, u kojem je milicija tukla sve pred sobom, samo ne one koji su započeli nerede? Previše je tu bilo slučajnosti da bismo pomislili kako su se neredi dogodili - slučajno...

U Dinamovu je sastavu za tu utakmicu bio i Draženko Prskalo, tada 26-godišnjak, zadnji vezni igrač Plavih, koji se samo dva mjeseca ranije vratio iz Beograda s odsluženja vojnog roka...
- Mnogo je toga izblijedjelo, ali neke potankosti ostaju doživotno u sjećanju. I ta spoznaja da sam se dva mjeseca ranije vratio iz Beograda, dovela me u specifičnu situaciju, jer sam u posljednjih pola godine boravka u vojsci već osjetio da se nešto gadno sprema. U šetnji Beogradom, naime, znao sam vidjeti neke ljude kako normalno šeću s kokardama i ostalim četničkim obilježjima, osjećalo se antihrvatsko raspoloženje. I onda se dva mjeseca po mom povratku u Zagreb dogodila ta “krvava nedjelja” - kaže Prskalo i nastavlja:

- Došli smo na utakmicu iz osame u Mokricama. I kad smo izašli na zagrijavanje odmah sam primijetio da je Zvezdinih navijača na južnom stajanju bilo više nego što je do tada bilo uobičajeno. Sve je bilo nekako oštrije nego inače, osjećao se neki čudan naboj, kao da je mržnja plovila zrakom. I kad su počeli neredi na travnjaku, potrčali smo u tunel i jedno smo vrijeme zajedno sjedili s nogometašima Zvezde, na stepenicama prije hodnika koji vodi do svlačionica.

utakmica Dinamo - Crvena Zvezda, 13. svibanj 1990.

Zločinac poput šerifa

Kaže Prskalo da su se igrali međusobno dobro poznavali, da među njima nije bilo nikakvih trzavica.
- Odjednom se pojavio Željko Ražnatović Arkan i bahato je igračima Zvezde naredio: “Hajde svi u svlačionicu! Brzo!” I oni su se, poput preplašenih klinaca, žurno pokupili i u sekundi otišli u kabinu! To me najviše šokiralo, nisam mogao vjerovati da nekakav lik, koji nema baš nikakve veze sa Zvezdom, niti s nogometom, ali je zato bio poznat u kriminalnom miljeu, može tako naređivati nogometnim veličinama poput, primjerice, Dragana Piksija Stojkovića, koji je u ono vrijeme bio jedan od najboljih svjetskih nogometaša! Taj je zločinac poput nekakvog šerifa u utrobi stadiona igrače potjerao u svlačionicu kao da su djeca u vrtiću - rekao je Prskalo.

Dodajmo da je te sezone Arkan sjedio na klupi uz trenera Zvezde Dragoslava Šekularca, no u Maksimiru nije bio ni na klupi, ni u novinarskoj loži. Bio je na tartan stazi tijekom zagrijavanja igrača, a kad su počeli neredi, šetao je ispred svlačionica. U jednom smo trenutku primijetili da ispod sakoa ima pištolj, no nije ga pokušao upotrijebiti...

Neshvatljive reakcije

Prskalo je s ove vremenske distance uvjeren da neredi u Maksimiru nisu bili slučajni...
- Ponašanje Zvezdinih navijača mnogo toga govori. Nikad ih nije bilo toliko, nikad nisu bili tako agresivni. Kao da su znali da mogu raditi što hoće i da ih nitko od onih koji bi morali spriječiti nerede, neće spriječiti. Sve je podsjećalo na takav scenarij i ovako, s vremenske distance, kad mnogo toga legne na svoje mjesto, kad je čovjek zreliji u svojim razmišljanjima, sve upućuje na režirane događaje - smatra Prskalo.

A jedan od junaka Dinamovih navijača tog je 13. svibnja 1990. godine svakako bio Vjekoslav Škrinjar, tada 21-godišnji vezni igrač Plavih. Kad je, naime, počeo sukob Boysa i ondašnje milicije, Škrinjar je bio među malobrojnim igračima koji su ostali na terenu i spasio je jednog navijača, koji je bespomoćno ležao dok su ga batinali. Potom je i Škrinjar dobio pendrekom po leđima, no to je ostalo u sjeni Bobanova okršaja s milicajcem Refikom Ahmetovićem...

- Kad su BBB ušli na teren, krenuli smo prema svlačionici. Zadnji smo na travnjaku, prije ulaska u tunel, ostali Boban, pokojni trener Kuže i ja, a bio je tu, u civilu, i vratar Dražen Ladić, koji nije trebao braniti na toj utakmici. Zvezdini su igrači odjurili u tunel, a ja sam vidio jednog našeg navijača koji je dobio udarac pendrekom i ostao je ležati na travi. Želio sam ga zaštititi, mislio sam da ću kao igrač Dinama, u dresu, imati nekakav autoritet i moći ću reći milicajcima da ga ne tuku. Tako se i dogodilo, milicajac se okrenuo i otišao, ništa mi nije rekao. Podignuo sam tog navijača i krenuli smo zajedno van - rekao je Škrinjar i opisao trenutak u kojem je i on dobio po leđima:

- Nakon što je Boban udario milicajca, tjerali su nas s terena i tada me je jedan od milicajaca udario. Nemam ni danas pojma zašto, ne znam ni tko je to bio, nisam ga zapamtio, niti sam ga poslije tražio, nije mi to u životu bilo važno. I kad sad sve sagledam, nakon ovih 30 prohujalih godina, lako se nameće zaključak da su navijači Zvezde bili instruirani i da su to bili režirani incidenti, a reakcija naših navijača sa Sjevera definitivno je bila spontana! Ako netko iz Srbije dođe i razvaljuje vam stadion i grad, normalno je da se to neće samo tako gledati i pustiti da se događa. Naredbodavci su sigurno sve to isplanirali, a u svemu je najčudnije bilo da milicija nije uopće reagirala nakon početnog divljanja Zvezdinih huligana - kaže Škrinjar.

I to je zapravo ključna rečenica i ponajbolje objašnjava da neredi, koji su doveli do spontanog kaosa, nisu bili nimalo slučajni...