Moguće je da ga doživljavaju kao neprijatelja broj 1 u Francuskoj i Engleskoj, a od sada i u Italiji. No, španjolski odvjetnik Javier Tebas, predsjednik La Lige, vrlo moćne udruge klubova, ide dalje kao tenk. Nakon više tužbi prošlih godina protiv onih koji, po njemu i pravilima ponašanja koje imaju u Španjolskoj, krše pravilnike, Tebas je podnio nove tužbe protiv PSG-a i Manchester Cityja, te Juventusa. Potonji su, tvrdi Tebas, optuženi za malverzacije u financijskim izvještajima (tzv. plus-valenze) kako bi dobili zeleno svjetlo kontrolnih institucija i nastavili se natjecati u Serie A i Ligi prvaka.

Tebasa u španjolskim medijima tituliraju kao Robin Hooda europskog nogometa, koji se dosljedno i uporno bori protiv svih onih koji se ne pridržavaju pravila UEFA-e, te snagom svojih neiscrpnih izvora dolara i eura “vrijeđaju sve klubove koji se drže pravilnika”. Po Tebasu takvi ispadaju budale, a oni koji krše pravila im se smiju, te rade po svom. Govoriti o pravednosti i ravnopravnosti, ako je točno ono što Tebas i slični potvrđuju brojkama, zbija postaje teško…

Globalizacija nogometa

Ostavimo li po strani priču o PSG-u i Man. Cityju, klubovima koji su naslonjeni na državne jasle svojih vladara u Kataru i UAE, u globalizaciji nogometa događa se novi trend. Iako je počelo prije 10-15 godina sada se svjedoči punoj ekspanziji cross-ownershipa. Radi se o tome da jedan vlasnik ima u svom portfelju više klubova. Kako se u spomenutom razdoblju, simbolički od početka milenija, intenzivirao ulazak krupnog kapitala u nogomet, nije uopće čudno da je najpopularniji sport postao sve čudnija sportska, a sve logičnija biznis priča. To se moglo predvidjeti čim se veliki broj američkih investitora, samostalno ili kao dio investicijskih fondova, uključilo u europski nogomet.

Na njihovom tlu financijska isplativost MLS-a nije uzletjela pored njihovih baseball, football, košarkaških, hokej brendiranih sportskih biznisa. No, u Europi, koja je generator svjetskog nogometa i posljedičnog biznisa, Amerikanci su prepoznali “novi Hollywood”. Njima je to top ulaganje kroz zabavu i mase, te su u manje od 10 godina nogomet definirali kao jednu od najboljih i razvojno rastućih industrija. Naravno, nisu Amerikanci odjednom zavoljeli Europu, sjetili se svojih predaka, te njihove najomiljenije igre. Globalizirani svijet je nakon ruskih, a potom i arapskih “navala” na kontinentalne klubove požurio u Europu po svoj dio kolača.

Postalo standardno

Zato ne treba čuditi da je nešto neuobičajeno (pojava franšize Red Bull) postalo standardno. Red Bull, multinacionalna tvrtka koja je nogometno krenula od Salzburga, razgranala je taj biznis preko New Yorka, Njemačke (Leipzig) i Brazila (dva kluba). Nakon velikih pritisaka okruženja u Njemačkoj (gdje se ne dozvoljava jedno većinsko privatno vlasništvo) kao da su usporili ritam i fokusirali se na klubove koji im promotivno, ali i lukrativno (transferi) već ispunjavaju smisao ulaganja.

No, Red Bull više nije sam. O ekspanziji multi vlasništva temeljem istraživanja UEFA dovoljno govori podatak da je već 66 klubova u europskim prvim ligama povezano s drugima kroz istog vlasnika. To je 9% europskih klubova, a trend rasta postotka je očit. Zanimljiv je i drugi podatak, a to je da je u 4 od 5 liga Petice (osim Španjolske) više od trećine klubova koji imaju “rodbinske veze” s drugim klubovima. Upravo su Amerikanci ti koji prevladavaju u takvom modelu funkcioniranja, a što nam ukazuje i najnoviji kupac AC Milan, Red Bird Capital. Vlasnik Gerald Cardinale je preko svoje tvrtke većinski vlasnik francuskog Toulousea i značajan suvlasnik Liverpoola (10%). Slično radi i američki fond 777Partners, koji uz vlasništvo Genoe ima većinske pakete dionica u Standard Liegeu, Vasco da Gami, te manje dionica u Sevilli.

Činjenica je da zakoni ne brane više vlasništva, a UEFA je u tom smislu postavila limite, osim primjera Italije unutar domaće lige, i u europskim natjecanjima. Dakle, ako Red Bird ostane vlasnik Toulousea, i sada kada se vratio u 1. ligu uspije izboriti europske kupove, Gerald Cardinale morat će se odreći nastupa u Europi za jednog od dva kluba. Svejedno je jesu li u istom ili različitom euro natjecanju.

To do sada, više-manje, nije stvaralo veće probleme multi-vlasnicima jer oni zapravo diversificiraju interese. Cilj tih multi vlasništva je sinergija više klubova. Tako se koristi jedan know-how za sve filijale, udružuju skauting, razmjenjuju igrači, razvijaju mlađe snage i proces napredovanja ovisno o jačini kluba.

Budno motrenje

Kako je proces multi vlasništva u velikoj ekspanziji, jer donosi financijske i promotivne profite ulagačima, jasno je da je značajno porastao rizik od zloupotrebe takvih “obiteljskih umreženih klubova”. Među inima u pumpanju cijena igrača kod razmjene ili usmjeravanju igrača u one klubove gdje je trenutačni interes vlasnika, a koji procesi mogu bitno narušavati ravnopravnosti u natjecanju i općenito u funkcioniranja na tržištu.

Ti sukobi interesa mogu biti veliki problem za nogomet i njegove institucije će morati budno motriti i pravno reagirati da ofenzivu nuspojava globalizacije nogometa svedu u kako-tako prihvatljive okvire za cijeli nogometni (obični) pokret.